Korona i biznis
30. travanj 2015.

O energetskoj obnovi zgrada ipak odlučuje većina stanara

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

U neka davna vremena koja se u pravničkoj terminologiji najčešće naziva vremenom rimskog prava stvoreno je pravilo prema kojemu se nitko ne može osloboditi odgovornosti zato što nije znao kako je nekim propisom nešto regulirano. Riječ je o pravilu ‘ignorantia iuris nocet’ ili nepoznavanje prava škodi.

I tada i stoljeća nakon toga to je bilo pravilo koje nitko nije dovodio u pitanje. Propisa nije bilo mnogo i bilo je logično očekivati da se svatko pravilno i pravodobno informira o zakonima i onda da se sukladno tome i ponaša. Jednako kao što je to tada bilo jako logično i prihvatljivo, danas je postalo više nego upitno.

U Hrvatskoj je u ovom trenutku na snazi gotovo 10.000 (točnije 9451 prema jednom relevantnom izvoru) propisa različite vrste, pri čemu se taj broj na dnevnoj razni mijenja i povećava. Taj broj sadrži i jako opsežne zakone s više od tisuću članaka, ali i one jako kratke, a velika ih je većina negdje po sredini tih krajnosti. K tome, obilježje je zakonodavne djelatnosti gotovo nevjerojatan podatak prema kojemu je u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora više od 81 posto zakona doneseno po tzv. žurnom postupku, a manje od 19 po tzv. redovnom postupku (dva odnosno tri „čitanja“ prije glasovanja). Takvo stanje otežava funkcioniranje svakom poslovnom subjektu koji, umjesto da se fokusira na svoj posao, mora (često mukotrpno) istraživati pravni okvir i na neki način raditi ono što je posao drugih, ponajprije države.

Kasniji zakon mijenja raniji

Koliko je navedeno točno, jasno pokazuje jedan primjer. Vlada je da se omogući energetska obnova zgrada inicirala promjene Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima tako da se za odluku zahtijeva natpolovična većina, a ne suglasnost svih suvlasnika. Već na radnoj skupini formiranoj pri resornom ministarstvu došlo je do protivljenja inicijativi. Oni koji prate promjene u tom temeljnom zakonu mogli su sa zadovoljstvom odahnuti kada su vidjeli da je u NN 152/14 objavljena izmjena i dopuna koja se svela na još jedno odgađanje primjene povjerenja u zemljišnu knjigu (praksa koja je započela još davne 1997. godine). Međutim, to zadovoljstvo je u ovom slučaju potpuno neutemeljeno. Krajem listopada iste godine donesen je drugi zakon pod nazivom Zakon o energetskoj učinkovitosti (NN 127/14) u kojemu se, kojeg li slučaja, sakrila odredba od koje se odustalo kod promjene Zakona o vlasništvu. Na mala vrata postigla se promjena (što je moguće jer kasniji zakon uvijek može mijenjati onaj raniji, što je pravilo koje vrijedi još od rimskog prava), što je objektivno ostalo nepoznato mnogima, pa i onima koji se prilično pažljivo bave praćenjem toga područja.

Dovedeni u zabludu

Neovisno o tome što mislimo o sadržaju same promjene (koju inače podržavamo), način na koji je provedena nešto je što nitko ne bi smio podržati. Pravo je pitanje koliko je suvlasnika u međuvremenu (olako smatrajući da je nemoguće postići potrebnu stopostotnu suglasnost suvlasnika) potpisalo suglasnost uz očitu krivu predodžbu, koja je pravno nebitna jer pravo nepoznavanje prava ne uvažava. To nije ni prvi ni usamljeni slučaj promjene jednog zakona odredbom nekog drugog, ali jednom bi ipak tome trebalo kazati dosta.

Zašto ne bismo kao obvezu zakonodavca uveli prikazati utjecaj svakog novog zakona na prije donesene zakone (u smislu da je nešto sada, barem za neke situacije, drukčije uređeno) i to kontinuirano objavljivati na prikladnom mjestu? Drugim riječima, zašto svi koje zakoni obvezuju ne dobiju konačno status ako ne prijatelja, a onda barem partnera zakonodavca, a ne nekoga kome će zakonodavac podmetati gdje god stigne i kad god to poželi? A dok se to ne provede, trebalo bi ipak uvažiti nepoznavanje propisa kao olakotnu okolnost.