Za sada je medijski prilično nezapaženo prošao novi Kazneni zakon koji stupio na snagu 1. siječnja 2013., posebno njegove zastarne odredbe koje znače jasan i radikalan prekid s dosadašnjom normativom i (posljedično) praksom. Što će se promijeniti?
Standard je u tzv. razvijenim državama ili pravnim sustavima da se rokovi zastare (a zastara se u kaznenom i prekršajnom postupku definira kao zapreka za pokretanje ili dovršetak pokrenutoga kaznenog ili prekršajnog postupka) određuju tako da budu u razmjeru s učinkovitošću države, dakle državnih tijela i sudova. Dakle, što je država neučinkovitija, rokovi zastare moraju biti dulji i obrnuto. Ni bivša država u svojoj povijesti, u 50-ak godina, ni aktualna do prije nekog vremena nisu poštovali to jednostavno pravilo, nego su propisivali kratke rokove zastare ne brinući se nimalo što tako ne samo da država ispada smiješna nego se troši mnogo novca na postupke za koje se unaprijed zna da ne mogu završiti osudom. Teorija i struka nešto su pokušavale, ali donedavno bez pravog uspjeha, odnosno odjeka kod zakonodavca.Prvi veliki korak u našem pravu bio je novi Prekršajni zakon koji je udvostručio (dvostruko produljio) rokove zastare i tako napokon omogućio da prekršajni postupak vjerojatno bude dovršen unutar rokova, i to na svim stupnjevima.
Postupci u tijeku Za poduzetnike su mnogo važnije zastarne odredbe u Kaznenom zakonu objavljenom u NN-u 125/11 koji stupa na snagu sljedeće godine. Naime, uz druge novosti novi je zakon u mnogim slučajevima ne samo jako produljio rokove zastare nego je i za sada valjane dvije vrste (relativna i apsolutna) u svim slučajevima sveo na samo jednu, što je na isključivu korist tijelima gonjenja, a na štetu onih protiv kojih se vodi postupak. To znači da od 1. siječnja više nije važno da se u roku relativne zastare pokrene postupak i da se završi unutar roka apsolutne zastare, nego se može potpuno legalno pokrenuti postupak u vrijeme kad prema propisima koji danas vrijede to više ne bi bilo moguće i završiti ga unutar rokova zastare. Na primjeru zaprijećene kazne zatvora od deset godina za sada je nužno pokrenuti kazneni postupak u roku do deset godina i završiti ga u roku od još deset godina. Prema novome postupak se može pokrenuti i nakon 19 godina. Dodatno je zakonodavac izrijekom odredio da se nova pravila zastare primjenjuju i na postupke koji su u tijeku i da se svaki rok zastare u postupku u kojem je do 1. siječnja 2013. donesena prvostupanjska presuda produlji za dvije godine. U praksi se može očekivati da će se ove jeseni u slučajevima kojima prijeti zastara donositi presude koje se inače ne bi donijele kako bi se osiguralo dvogodišnje produljenje, što u konkretnom slučaju može biti dobrodošlo, ali samo po sebi ne ide u prilog vladavini prava i pravnoj sigurnosti.
Naknada štete iz pretvorbe Za vjerovnike i dužnike važnija je odredba čl. 231. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se rokovi zastare tražbine naknade štete prouzročene kaznenim djelom, kad je to povoljno za vjerovnika (a tako je uvijek) računaju prema rokovima za zastaru kaznenog progona. Budući da su osnovni rokovi tri (subjektivni, dakle od saznanja za štetu i osobu odgovornu za štetu) odnosno pet (od nastanka štete) godina, usporedba s rokovima zastare u kaznenom pravu dovoljno govori sama za sebe, ne treba je posebno objašnjavati. To znači da zastara možda nije nastupila ni nakon što je proteklo npr. 15 godina od nastanka štete i da uvid u odredbe o rokovima zastare za naknadu štete nije potpun sve dok se ne uključe i odredbe Kaznenog zakona. Pri tome treba naglasiti da Kazneni zakon za neka djela (primjerice za tzv. pretvorbeni kriminal) pozivom na Ustav propisuje da nema zastare, što onda posljedično znači da nema ni zastare tražbine naknade štete. S obzirom na to pravo je čudo da sudovi još nisu zatrpani tužbama za naknadu štete s temeljem u vremenu pretvorbe, ako ništa drugo, onda bar radi zabilježbe u zemljišnim knjigama i drugim radnjama koje će ili spriječiti ili otežati aktualnu investiciju (a istodobno će tužitelj biti spreman za dobru naknadu odustati od tužbe). Teško se oteti dojmu da se pri donošenju propisa još jedanput propustilo u cijelosti proučiti moguće učinke. Iako sigurno nije bilo loše namjere, to neće smanjiti štetu.