Korona i biznis
14. veljača 2013.

Oročena sredstva ne mogu se ovršiti do isteka ugovora

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Mnogo smo puta već upozoravali na gotovo nevjerojatan broj ne samo novela nego i kompletnih promjena zakonskih tekstova, ali Ovršni zakon zacijelo je među neslavnim rekorderima.

Mnogo smo puta već upozoravali na gotovo nevjerojatan broj ne samo novela nego i kompletnih promjena zakonskih tekstova, ali Ovršni zakon zacijelo je među neslavnim rekorderima. Trenutačno je na snazi Ovršni zakon koji je na snazi od 15. listopada 2012. i u tako kratko vrijeme nije još doživio promjenu, iako mu se smiješe u doglednoj budućnosti. No prethodni zakon istog naziva objavljen je u NN 139/10 i u sljedeće dvije godine mijenjan je čak pet puta (150/11., 154/11., 12/12., 70/12. i 80/12.). Do 2010. godine vrijedio je zakon istog naziva koji je objavljen u NN 57/96 i nakon toga je mijenjan čak osam puta (29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08.).

Ugoženi vjerovnici Teško je vjerovati da se ni ovaj novi neće mijenjati, a osobito stoga što se već sada vidi da neka rješenja naprosto ne funkcioniraju. U više nego jasnoj međusobnoj vezi s Ovršnim zakonom donesen je i Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10.), koji je u cjelini stupio na snagu još 1. siječnja 2011., a već u listopadu 2012. doživio je tek prvu i za sada jedinu promjenu. 

Lista problema s ovrhom jako je duga, ali svakako nije moguće kriviti zakonodavca za sve te probleme. Zakonodavac je kriv za loša normativna rješenja, kriv je ako nije pronašao rješenje bolje od postojećeg iako je to mogao i morao. Ako bolje rješenje znači veliki trošak, to je jak argument koji prilično opravdava zakonodavca. No ako bolje rješenje ne stoji ništa (a to je često slučaj), opravdanja za pasivnost jednostavno nema i ne može ga ni biti.Ovaj put izdvojili bismo zakonsko rješenje koje u bitnom ugrožava svakog vjerovnika i onemogućava mu da naplati svoju tražbinu. Evo o čemu je riječ. Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima u svojem je članku 9. i 10. propisao kako se postupa u slučaju ovrhe nad oročenim novčanim sredstvima. Budući da oročena sredstva znače da dužnik ima novca, bilo bi za očekivati da je jedini vjerovnikov problem je li oročen dovoljan novčani iznos ili ne. No, iako to proturječi zdravom razumu, ipak nije tako.

Namjera ili nespretnost Vjerovnik mora prema zakonskoj odredbi čekati na prestanak oročenja, ma koliko dugo to oročenje trajalo. Pri tome malo pomaže zakonska odredba koja zabranjuje produljenje ugovora o oročenju jer je u Hrvatskoj prema dostupnim podacima ogromna većina štednih uloga oročena. S obzirom na to da je dosta liberalan pristup banaka glede raskida tih ugovora i da je ugovorna kamata veća i povoljnija za štedišu ako je rok oročenja dulji, jasno je da će se vjerovnici u pravilu susresti s dugoročnim oročenjima. Postavlja se pitanje u čijem je interesu takvo zakonsko rješenje i je li riječ o nečijoj namjeri na štetu vjerovnika ili samo o nespretnosti.

Možemo lako zamisliti bilo kojeg vjerovnika koji ima određenu tražbinu i koji je teškom mukom i nakon godina parničenja došao do ovršne isprave. Nije teško zamisliti ni bilo koji poslovni potez koji zahtijeva hitno plaćanje u situaciji u kojoj određena pogodnost neće dugo trajati (primjerice, plaćanje poreznih obveza u roku koji omogućava oslobađanje od zatezne kamate, kupnja nekretnine koju vlasnik iznimno povoljno prodaje da izbjegne stečaj itd.). Zakonsko rješenje je vrlo jasno i isključivo u korist dužnika koji ima oročena sredstva - može odgađati do mile volje i praktično ucjenjivati vjerovnika posebnim pogodnostima (čitati: popustima) ako želi odmah doći do sredstava.

Opravdano ‘hitno‘ Potpuno je jasno da je jedina moguća i prihvatljiva opcija da zakonodavac u najkraćem roku (ovdje bi recimo hitni postupak bio više nego opravdan) promijeni Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima na način da se slobodno provodi ovrha na oročenim novčanim sredstvima, pri čemu je jedini moguć gubitnik sam dužnik, jer će tako izgubiti povećanu kamatu na oročena sredstva, ali istodobno ostvariti još veći dobitak na prestanku tijeka zakonskih zateznih kamata. Ne postoji naime kamata na oročenje bez obzira na rok koja bi se približila visini zatezne kamate, koja u ovom trenutku iznosi 12 odnosno 15 posto na godišnjoj razini. Ono što stvarno zabrinjava dvojba je o tome koliko takvih nepotrebnih problema ima i koliko će ih još ‘isplivati‘ u vrijeme kada se zakoni mahom donose po hitnom postupku i malo tko više zna što u njima piše.