Čitajući knjigu ‘Crni labud’ Nassima Nicholasa Taleba nabasao sam na termin ‘epistemiološka arogancija’ koju je autor opisao kao ‘razliku između naše procjene o tome koliko znamo o nečemu i našega stvarnog znanja’.
Postojanje takve ‘arogancije’ bar mi je djelomično pomoglo da razumijem razloge postojanja bespuća hrvatske poslovne zbiljnosti, od kojih bih izdvojio sljedeće:
1. Zablude o bezuvjetnoj poželjnosti državnih investicija Uvjeren sam da većina ministara u svim vladama u posljednje 22 godine nije čula za akronim NPV (engl. net present value), odnosno neto sadašnju vrijednost investicije. To je razlika između sadašnje vrijednosti pozitivnih i negativnih novčanih tokova ulaganja. Sadašnja vrijednost dobije se diskontiranjem (svođenjem na sadašnju vrijednost), uzimajući kao diskontnu stopu oportunitetni trošak kapitala, tj. zahtijevanu stopu prinosa investitora čiji se novac ulaže. Dobra je investicija ona čija je neto sadašnja vrijednost pozitivna ili u najgorem slučaju jednaka nuli, što bi značilo da je prinos koji se ostvaruje od investicije veći od prinosa koji se zahtijeva na takvu investiciju s obzirom na rizik. Ako je NPV investicije negativan, to znači da uništava vrijednost za investitora jer ostvaruje prinos manji od onoga koji bi se trebao ostvarivati obzirom na rizik kojem se investitor izlaže. Praksa nas uči da je lako investirati, ali mnogo je teže provesti dobru investiciju (dakle onu s pozitivnim NPV-om). To se može dočarati i podatkom da tvrtke u pravilu propadaju zbog lošega novčanog toka, koji je najčešće posljedica loših investicijskih odluka. Imajući na umu da je država manje racionalna u trošenju i investiranju od privatnog sektora, veći je i rizik loših investicijskih odluka koje će partikularnim skupinama poboljšati novčani tok, a većini društva nanijeti štetu pod krinkom kratkotrajnog povećanja BDP-a. Vlada može odlučiti graditi vijadukt od Zagreba do Dubrovnika, što će znatno povećati BDP tijekom njegove gradnje (i dobro doći njegovim izvođačima), ali BDP će na kraju pasti zbog toga jer je to investicija s negativnim NPV-om. Dakle, može li netko pokazati izračun NPV-a investicija o kojima Vlada i državna poduzeća razmišljaju u ovom trenutku? Skloniji sam vjerovati da će pozitivan NPV prije doći od investiranja privatnog sektora, stoga državi predlažem da smanjenjem tekuće potrošnje ostavi novac gospodarstvu, koje će itekako računati novčane tokove i NPV svojih ulaganja.
2. Mit o važnosti ‘tradicionalnih industrija’ Subvencioniranje brodogradnje i poljoprivrede zato što su to naše ‘tradicionalne grane’ i ‘strateški važne’ ekonomska je besmislica zbog koje ne samo da nisu postale konkurentne nego potpuno ovise o tim istim potporama i subvencijama. Vrlo je malo vjerojatno da će primatelj subvencija postati konkurentan zahvaljujući njima, izgledno je da ćete mu pomoći da postane poslovni invalid. Nisu nam potrebne ‘tradicionalne industrije’ nego profitabilne tvrtke, a zbog subvencija očito ne postaju takve! Na kraju, pomagati drugima i biti socijalan nije moguće ako imate siromašno gospodarstvo.
3. Mit o važnosti ‘državne strategije ekonomskog razvoja’ Nisam veliki pobornik glorificiranja potrebe države da napiše još jednu verziju ‘strategije ekonomskog razvoja’ jer takvi dokumenti vrhunski su skupljači prašine i istodobno imaju ozbiljan problem zadiranja u hipotalamus privatnog sektora jer se u jednom trenutku počnu baviti ‘poželjnim granama i industrijama’. Trebali bismo osvijestiti (napokon) da se država ne treba miješati u to što bi gospodarstvo trebalo raditi u nekim sektorima i za koga. Ostavite privatnom sektoru da odluči koja su područja i industrije atraktivni jer će to učiniti mnogo bolje od države. Primoran na dosljedno racionalno ponašanje, privatni sektor neće se upuštati u ono što nije profitabilno (pisalo to u nekoj strategiji ili ne pisalo!). Stoga od države ne očekujem da napiše i objasni novu ‘strategiju ekonomskog razvoja’, nego da nam pruži: (1) primjerenu pravnu zaštitu od onih koji ne igraju prema pravilima, npr. ne plate fakturu u dogovorenom roku; (2) temeljnu infrastrukturu koja je korisna gospodarstvu, potvrđeno pozitivnim NPV-om ulaganja u tu infrastrukturu; (3) racionalnu potrošnju u pružanju tekućih usluga građanima i tvrtkama. Nažalost, posljednja točka pokazuje toliko iracionalnosti da nam nikakvo članstvo u europskim ili sličnim asocijacijama neće pomoći u konačnom sučeljavanju političke gluposti i ekonomske realnosti. Tko ne vjeruje, neka pogleda Grčku i Mađarsku pa Španjolsku, Portugal i Italiju. Trenutačni događaji u tim zemljama sugeriraju da u jednom trenutku ekonomska logika milom ili silom pobjeđuje političke želje. Za gospodarstvo je mnogo veća prijetnja golem porezni pritisak zbog (iracionalne!) državne potrošnje nego ‘nepostojanje strategije ekonomskog razvoja’.
4. Floskula o ‘domaćem i stranom vlasniku’ Dvadeset godina tržišnoga gospodarstva nije bilo dovoljno da neki shvate kako se privatni kapital ponaša racionalno i oportuno, neovisno o tome e li vlasnik tvrtke Hrvat ili stranac. Još je važnije shvatiti da je malo toga čime će privatni vlasnik (Hrvat ili stranac) upravljati neučinkovitije od države, ne zato da bi dijelu širokih masa pokazao da možda ipak imaju krivo kad se protive privatizaciji ‘državnog srebra’, nego prije svega da bi sačuvao svoje ekonomske interese koji proizlaze iz vlasništva. Niti će Agrokor uništiti Mercator i njegove slovenske dobavljače (ako preuzme Mercator) ako bi to mu to štetilo niti ću ja zato što sam Hrvat dobiti popust na vodu Janu samo zato što je vlasnik Jamnice Hrvat.
5. Floskula o ‘bankama lešinarima’ Jedna od omiljenih tema žalopojki dijela poduzetnika u Hrvatskoj odnosi se na ‘ponašanje banaka’ koje ih ‘neće pratiti’, ‘nisu spremne uložiti’ i ‘zarađuju na Hrvatima’ i tomu slično. Riječ je o paušalnim izjavama jer su te iste banke u privatnom vlasništvu (a taj oblik vlasništva sugerira racionalno ponašanje u poslovanju i nedavanje kredita onima za koje smatraju da će imati problema u otplaćivanju duga), jer ti isti poduzetnici ne bi bili spremni dati svoj novac kao pozajmicu tvrtkama koje su banke odbile čak i uz kolaterale, što je visok dvoznamenkasti postotak loših plasmana (neslužbeno i do 40 posto u segmentu malih i srednjih tvrtki), što je trećina banaka u Hrvatskoj 2012 završila. s gubicima, što je mnogo hrvatskih tvrtki kronično potkapitalizirano te što ih mnogo njih istodobno ostvaruje negativnu operativnu zaradu, zbog čega im i beskamatni novac sad ne pomaže jer ne mogu zaraditi ni za pokriće najnižih kamata. Najvažnije je, ipak, prihvatiti da banka nije ‘opće dobro’ nego privatno vlasništvo! Naposljetku, ako je bankarstvo toliko atraktivan biznis, zbog čega ih je do sada toliko propalo, a ni mnogima koje još posluju ne piše se dobro? Nemojmo misliti da je uvijek najteži naš križ - i lešinari imaju svoj, koji nije lagan.
Andrej Grubišić, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.