19. listopad 2012.

Politiziranje uzmiče pred raspravom o efikasnosti JPP-a

lider.media
lider.media

Efikasna isporuka javnih građevina vječna je težnja javnog sektora diljem svijeta. Stajalište o tome tko efikasnije isporučuje javne građevine i s njima povezane javne usluge mijenjalo se ciklički, svakih 50-ak godina: u jednom razdoblju mislilo se da je javni sektor efikasniji u isporuci, u drugom se vjerovalo da je to ipak privatni sektor, u trećem opet javni...

Ovakve ili onakve, odluke su se dugo temeljile na ‘mišljenju‘ i ‘vjerovanju‘, a ne na sustavnom analitičkom pristupu. Tek se potkraj 70-ih godina prošlog stoljeća počela mjeriti efikasnost. Producirani su vrijedni znanstveni i stručni radovi o tome stoji li porezne obveznike isporučena javna usluga više ako je isporučuje javni ili privatni sektor. Rezultati istraživanja, koji su za neke usluge ponavljani više puta tijekom 30-ak godina, pokazuju da privatni sektor isporučuje neke javne usluge od sedam do 40 posto jeftinije.

Zajam ili najam Privatni sektor u postupku zaštite profita ne dvoji u nužnost i opravdanost primjene analitičkog pristupa u ocjeni modela nabave materijalne imovine (zgrade ili stroja) putem kojih će isporučivati svoj proizvod. Jedan od analitičkih alata koji privatni sektor primjenjuje pri ocjeni modela nabave kod nas se naziva ‘zajam ili najam‘. Isplati li se više uzeti zajam i sagraditi građevinu ili kupiti stroj ili ih se više isplati unajmiti. Taj postupak, ‘make or buy decision‘, racionalan je i opravdan s aspekta minimizacije rizika i maksimizacije profita.

Logično je zaključiti da bi primjena tog analitičkog postupka bila društveno opravdana i ekonomski racionalna i na procese isporuke javnih građevina, tj. procese javnih investicija. Društveno je opravdano postaviti pitanje isplati li se poreznim obveznicima više primijeniti tzv. tradicionalni model u kojemu se proračun zadužuje, a javno tijelo-investitor preuzima sve rizike ili se više isplati kupovati uslugu držanja javne građevine u raspoloživom stanju od privatnog investitora prenoseći tako određene rizike na njega. Taj drugi poznat je kao model javno-privatnog partnerstva (JPP). Pri spomenu JPP-a stručnjaci ne misle primarno na model isporuke javne građevine, već na analitički postupak u sklopu kojega se ocjenjuje koji model donosi veće uštede poreznim obveznicima. U tom smislu i novi Zakon o javno-privatnom partnerstvu ne preferira model JPP-a u odnosu na tradicionalni (proračunski), već analitiku, postupak kvantifikacije - koristi koje bi imali porezni obveznici od odabranog modela.

Zlonamjerne krilatice Nedavno je završio ciklus predstavljanja modela JPP-a u organizaciji Agencije za javno-privatno partnerstvo i Centra za praćenje energetskog sektora i investicija. Sudjelovali su uglavnom predstavnici lokalnog javnog i privatnog sektora. Može se uočiti bitna razlika u percepciji JPP-a u odnosu na slična predstavljanja otprije nekoliko godina. Na lokalnoj razini više nema ‘političkih‘ pitanja. Riječ je redom o stručnim pitanjima: kako što brže i efikasnije pripremiti javnu investiciju, kako utvrditi koji je model bolji za porezne obveznike. Najviše veseli spoznaja da postupno jenjava paušalna ocjena da je ‘JPP uvijek skuplji od tradicionalnog modela‘ te da se počinje uvažavati pristup u sklopu kojega je imperativ provedba složene i stručne analize u postupku pripreme i provedbe javne investicije. Veseli i to da se politika sve manje ‘zabavlja‘ smišljanjem kojekakvih skraćenica vezanih uz javno-privatno partnerstvo, poput onih da BOT (jedan oblik koncesijskog modela JPP-a) ne znači Build-Operate-Transfer nego ‘Brzo otmi i trk‘ ili da JPP ne znači javno-privatno partnerstvo nego ‘Javno-privatna pljačka‘. Takvim se populističkim i zlonamjernim krilaticama neosnovano skreće pozornost poreznih obveznika s merituma stvari.

Analitičke metode u pripremi, provedbi i nadzoru javnih investicija razvijaju se mnogo brže od mentaliteta pojedinih političara. Onemogućavanje primjene takvih analitičkih metoda u pripremi javnih investicija koje je iznjedrilo javno-privatno partnerstvo predstavlja zaštitu primjene nestručnih i netransparentnih postupaka pripreme javnih investicija. Ciljevi su takvog investiranja maksimizacija izvantroškovničkih radova (VTR-ova), ugradnja loših i jeftinih materijala, neracionalno zaduživanje, neefikasna isporuka javnih investicija i preferencija postojećih generacija korisnika javnih usluga na teret budućih generacija. To za posljedicu ima otuđivanje javnog novca. Vrijeme društveno odgovornih i ekonomski racionalnih analitičkih postupaka pripreme i provedbe javnih investicija već dulje kuca na vrata hrvatskoga javnog sektora. Trebamo ih širom otvoriti radi zaštite javnog interesa i javnog novca. 

dr. sc. Damir Juričić, ravnatelj Agencije za javno-privatno partnerstvo