Veliki pad industrijske proizvodnje u ožujku ove godine od čak 7,9 posto u usporedbi s prošlom godinom prvi je pokazatelj nastavka negativnih kretanja u hrvatskoj ekonomiji i najava vrlo vjerojatnoga novog vala recesije.
Prognoze Ekonomskog instituta o padu bruto domaćeg proizvoda u ovoj godini od jedan posto mogle bi biti u tom smislu optimistične. Pad industrijske proizvodnje govori o ubrzanom padu domaće agregatne potražnje. Ponovni pad domaće potražnje je, nakon trogodišnjega recesijskog iscrpljivanja ekonomskih aktera, potpuno očekivan. Vladine kratkoročne fiskalne mjere i ad hoc aktivnosti porezne administracije, koje su imale prvenstveni cilj povećavanje likvidnosti državnog sektora, dodatno su negativno utjecale na smanjivanje likvidnosti poduzeća i raspoloženje potrošača. Nezaposlenost, koja je dosegla krajnje nepodnošljivih 20 posto radno sposobnog stanovništva, dodatno će utjecati na pad domaće potražnje, pa tako i nastavak negativnih ekonomskih trendova.
Porezna presija Vlada rješenja za takvo ekonomsko stanje vidi u taktičkim potezima, povećavanju porezne presije i investicijama javnog sektora. Smjer takve ekonomske politike, naravno, potpuno je pogrešan. Vlada bi morala bolje razumjeti strukturne probleme koji su doveli do današnje duboke krize u kojoj je hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini (a ne polemizirati s ekonomistima koji prognoziraju novo usporavanje) i pokrenuti toliko potrebne reforme.Potrebne su, naime, hitne i duboke promjene u ekonomskom modelu (načinu kako se stvaraju nove vrijednosti u nacionalnoj ekonomiji i kreiraju radna mjesta), kao i u ekonomskom sustavu (okviru unutar kojeg se odvijaju ekonomske aktivnosti). Ekonomski model većine gospodarski uspješnih i bogatih europskih zemalja temelji se na industrijskom sektoru i privatnim malim i srednjim poduzećima, koja su veliki pokretač ekonomskog rasta i koja kreiraju više od 70 posto radnih mjesta u EU. Model hrvatskoga gospodarstva temeljen je na sektoru usluga i državnim komunalnim i infrastrukturnim poduzećima. Privatna poduzeća mogu postati snažna jedino ako su kroz politički utjecaj osigurala određenu razinu monopolističkog položaja, koji omogućava i monopolističke profite.
Unazad desetak godina su primjerice hrvatska privatna građevinska poduzeća nastojala stvoriti nekonkurentnu tržišnu strukturu te tako utjecala na podizanje cijena kod izvođenja javnih infrastrukturnih radova. Unatoč visokim cijenama, koje bi bile vjerojatno niže da je Vlada omogućila međunarodnu konkurenciju, građevinska poduzeća su u najvećem broju slučajeva u teškom financijskom položaju. Mnoga od njih pad domaćega građevinskog tržišta neće preživjeti jer ne mogu pronaći svoju tržišnu poziciju na otvorenom međunarodnom tržištu.
Iscrpljen privatni sektor Pod parolom zaštite interesa domaćih poduzeća i navodnih ‘nacionalnih interesa‘ stvorene su nekonkurentne ekonomske strukture koje su potpuno neučinkovite i ne mogu se oduprijeti međunarodnoj konkurenciji. Privatni sektor u cjelini, koji bi trebao biti pokretač ekonomskog rasta, posebno industrijski dio koji ima veliku tradiciju u hrvatskoj ekonomiji, vrlo je slab. Privatna poduzeća potpuno su iscrpila vlastiti kapital i nemaju snage za novi investicijski ciklus. Potreban je stoga radikalan zaokret u vladinoj ekonomskoj politici, oblikovanje potpuno nove industrijske i fiskalne politike kojima bi se pokrenuo novi val ulaganja u privatnim industrijskim poduzećima te poticalo osnivanje novih mikro i malih poduzeća kao instrumenta samozapošljavanja.
Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da je fiskalnim instrumentima potrebno poticati osobito mala i srednja privatna poduzeća, koja mogu u kratkom roku stvoriti mnogo radnih mjesta. Vlada, dakle, mora ojačati privatni sektor, posebno industrijska poduzeća i smanjiti utjecaj državnih poduzeća u ekonomskom modelu. Postojeći ekonomski sustav ne samo da je krajnje neučinkovit, pretjerano reguliran i agresivan prema privatnom sektoru, već predstavlja vrlo veliku prepreku daljnjem razvoju hrvatske nacionalne ekonomije.
U sklopu postojećega ekonomskog sustava, koji je prepun rješenja kakva se u tržišnim ekonomijama ne mogu pronaći, neće biti moguće pokrenuti novi ciklus rasta koji bi se temeljio na novom ekonomskom modelu. Ako Vlada ne promijeni smjer ekonomske politike i provede reforme javnog sektora, koje moraju uključiti i promjene u ekonomskom sustavu, ekonomskog rasta jednostavno neće biti.