Transferne cijene su cijene proizvoda, usluga, naknade za korištenje intelektualnog vlasništva i drugih naknada koje međusobno zaračunavaju povezane osobe.
U širem smislu obuhvaćaju i iznose sudjelovanja dijelova međunarodnih kompanija u zajedničkim troškovima, kao što su troškovi upravljanja, razvoja novih proizvoda, istraživanja tržišta i drugi. Za transferne cijene koristi se i izraz interne cijene, tj. cijene po kojima povezani subjekti jedni drugima zaračunavaju obavljene isporuke ili sudjelovanje u zajedničkim troškovima.Transferne cijene utječu na donošenje poslovnih odluka i koriste se kao instrument optimalizacije dobiti organizacijskih dijelova (odnos podružnica – matica) i kompanije kao cjeline (povezana društva). To je posebno važno za kompanije čiji dijelovi posluju u različitim državama, u različitim poreznim režimima, uz različite porezne stope. Primjerice, u interesu je kompanije kao cjeline da njen dio koji posluje u državi s niskom stopom poreza na dobit ostvari veću bruto dobit i obrnuto. Cilj kompanije kao cjeline je što niže porezno opterećenje u cjelini, a na poreznu osnovicu svakog dijela kompanije djelomično utječu i cijene proizvoda i usluga koje taj dio kompanije nabavlja ili isporučuje od povezanih poslovnih subjekata.Suvremene države se štite od kompanijskih kombinacija strogim propisima o transfernim cijenama, postavljanjem zahtjeva da se u odnosima međusobno povezanih poslovnih subjekata primjenjuju cijene dobara i usluga koje bi se ostvarile da nije riječ o povezanim osobama.
Hrvatski porezni propisi Porezni sustav Hrvatske sve do 2004. nije imao detaljno razrađenu regulativu zaštite poreznih prihoda od poslovnih kombinacija koje utječu na osnovicu za obračun poreza na dobit. Raniji Zakon o porezu na dobit imao je opću odredbu kojom je bila propisana obveza uvećanja porezne osnovice u slučaju kad se u poslovima između tuzemne poslovne jedinice inozemnog poduzetnika i matice i u poslovima između tuzemnoga ovisnog društva i inozemnoga matičnog društva odnosno tuzemnoga matičnog i inozemnoga ovisnog društava povećavaju rashodi tuzemnoga poreznog obveznika po cijenama koje nisu tržišne. U takvim je slučajevima bila određena obveza uvećanja porezne osnovice tuzemnoga poreznog obveznika, jer su se kao porezno priznati rashod odnosno porezno obuhvaćeni prihod priznavale cijene koje bi se za istu transakciju postigle između nepovezanih osoba.
Zakon o porezu na dobit koji je na snazi od 2005. godine mnogo detaljnije regulira obveze tuzemnih obveznika poreza na dobit koji posluju s povezanim osobama nerezidentima. Zakon ne zabranjuje da se u međusobnim poslovnim odnosima između rezidenata i nerezidenata slobodno određuju cijene dobara, usluga, naknade za korištenje intelektualnog vlasništva, sudjelovanje u zajedničkim troškovima i dr., da se sukladno dogovorenim cijenama u računovodstvenim evidencijama iskazuju prihodi i rashodi, ali obvezuje tuzemne porezne obveznike da iskažu dobit u svoti koju bi ostvarili da su prihodi odnosno rashodi ostvareni između nepovezanih osoba. Pri tome se povezanim osobama smatraju osobe kod kojih jedna od njih izravno ili neizravno sudjeluje u upravi, nadzornim tijelima ili kapitalu druge osobe.
Metode dokazivanja Tuzemni obveznik poreza na dobit dužan je poreznim tijelima, na njihov zahtjev, dokazati da je u odnosima s povezanim društvima ili organizacijskim dijelovima u inozemstvu ostvario prihode odnosno iskazao rashode po tržišnim cijenama. Za te je svrhe propisana mogućnost korištenja jedne od četiri metode: metoda usporedivih kontroliranih cijena, prema kojoj se cijene ostvarene u odnosima između povezanih osoba uspoređuju s cijenama u nekontroliranim poslovima; metoda trgovačkih cijena, prema kojoj se analizira po kojoj se cijeni roba nabavljena od povezanih osoba prodaje nepovezanim osobama; metoda dodavanja bruto dobiti na troškove i metoda podjele dobiti, prema kojoj se eliminira učinak posebnih uvjeta na dobit ostvarenu u poslovanju između povezanih osoba. Hrvatski porezni propisi daju prednost metodi usporedivih kontroliranih cijena, ali je ponekad nužno koristiti i druge metode (npr. ako na tržištu nema prometa s kojim bi se mogle usporediti cijene ostvarene između povezanih osoba).Obveznik poreza na dobit dužan je na zahtjev Porezne uprave pružiti podatke o povezanim osobama i poslovnim odnosima s tim osobama, dužan je dati informaciju kojom se metodom koristi za uspoređivanje tržišnih cijena i obrazložiti razloge izbora te metode.Transferne cijene se u dva slučaja koriste i pri utvrđivanju osnovice poreza na dobit između povezanih osoba rezidenata: ako jedna od njih ima povlašteni status u porezu na dobit ili je oslobođena plaćanja poreza na dobit i u slučaju ako jedna od njih ostvaruje pravo na prijenos poreznoga gubitka iz prethodnih godina. Zahtjevom da se porezna osnovica iskaže kao da su prihodi odnosno rashodi ostvareni između nepovezanih osoba sprječava se korištenje netržišnih cijena radi umanjenja porezne obveze povezanih društava.
Dr. sc. Marija Zuber, savjetnica-urednica, časopis Računovodstvo i financije