29. lipanj 2012.

Privatne tvrtke nastale u tranziciji nemaju kapitala

lider.media
lider.media

Glavni pokazatelji stanja u gospodarstvu upozoravaju da se opći ekonomski oporavak u ovoj godini, ali vrlo vjerojatno ni idućih ne može očekivati. Naime, glavni smjer politike Milanovićeva kabineta u bitnom se ne razlikuje od smjera politika prethodnih vlada koje su zapravo dovele do ovakvog stanja.

Produljenje gospodarske krize, naravno, prijeti prelijevanjem na cijelo društvo te tako postaje najvažnije političko pitanje. Utoliko je zaokret u ekonomskoj politici i stvaranje uvjeta za ekonomski rat glavni izazov za Zorana Milanovića. Pritom nije potpuno jasno koliko Vlada razumije dubinu krize te raspolaže li dovoljnim kompetencijama i kapacitetom za provođenje potrebnih reformi i zaokreta u ekonomskim i ukupnim Vladinim politikama?

Nedovršen proces Hrvatski tranzicijski proces, od kojeg se očekivalo uvođenje najbolje prakse razvijenih tržišnih ekonomija i uspostavljanje djelotvornih institucija koje omogućavaju razvoj te pružaju zaštitu privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, nije dovršen. Privatna poduzeća jednostavno se ne prilagođavaju tržištu, ne povećavaju svoj kapital i gotovo u pravilu ne teže razvoju poslovanja na međunarodnom tržištu. Pri tome su u pravilu visoko zadužena, a ona koja to nisu nesklona su ulaganjima u kapital i širenje poslovanja.Međutim, jedino ekonomija utemeljena na privatnim poduzećima, koja su po definiciji sklonija ulaganjima i inovacijama, može osigurati dinamičan ekonomski rast i razvoj kakav je Hrvatskoj idućih godina potreban. Dinamičan ekonomski rast potreban je i zbog rješavanja glavnih ekonomskih pitanja, poput visoke stope nezaposlenosti i zaduženosti javnog i privatnog sektora. Vladine ekonomske politike moraju, dakle, biti usredotočene na beskompromisno jačanje privatnog sektora koji mora preuzeti glavnu ulogu u ekonomiji i društvu. I upravo ovdje dolazimo do glavnog prijepora i nedovršenosti ekonomske i političke tranzicije.

Sigurni gubitnici Jačanje privatnih poduzeća unatrag 15-ak godina nije bio cilj nijedne hrvatske vlade, nijedne od vladinih politika. Početkom tranzicije hrvatska se politička elita samo u načelu zauzimala za tržišnu ekonomiju i slobodno poduzetništvo, ali to nisu bile fokalne točke njihovih politika. Vanjska politika preuzimala je prioritet, a pitanja razvoja ekonomije i njezinih struktura bila su svojevrstan kolateralni proces. HDZ je kao dominantna stranka usmjeravao proces privatizacije klijentelistički, prema svojim političkim potrebama. Sadašnja struktura privatnih poduzeća kreirana je u počecima tranzicije. Privatizacijom tradicionalnih poduzeća, od kojih neka postoje više od stotinjak godina, stvorena su dioničarska društva pod kontrolom prijašnjih direktora - klijenata političke elite ili unutrašnjih vlasnika - zaposlenika poduzeća. Budući da su takva privatna poduzeća, a ona predstavljaju najveći dio hrvatskih privatnih poduzeća, u svojim korijenima politički, a ne poduzetnički orijentirana, kako postupno nestaju motivi, njihove transformacije, tako i slabi njihov poslovni potencijal. Ta privatna poduzeća zbog svoje nedovoljne učinkovitosti i prenaglašene socijalne poluge, naime, nisu akumulirala dovoljno kapitala kako bi danas mogla pokrenuti novi ciklus investiranja i osigurala poslovni rast u budućnosti.

Rijetka uspješna privatna poduzeća nastala tijekom tranzicije više su izuzetak i gotovo u pravilu nisu usmjerena na međunarodno tržište. Ulaskom Hrvatske u EU privatna poduzeća koja su svoj rast temeljila na (pre)visokim domaćim cijenama, ali koja te ekstraprofite nisu iskoristila za ulaganja u inovacije i konkurentnost na međunarodnom tržištu, suočena s iznimno učinkovitim europskim privatnim poduzećima sigurni su tržišni gubitnici. Vlada, dakle, mora snažno intervenirati u kapital privatnih poduzeća različitim fiskalnim instrumentima, kao što su to činile sve vlade uspješnih europskih zemalja, uključujući i Češku, Slovačku i Poljsku. Te intervencije ne mogu biti ispod razine tri posto BDP-a u idućim godinama. U tom će se procesu kreirati nove ekonomske i korporativne strukture koje će biti otvorene prema kapitalu i orijentirane na budućnost, a iza sebe ostaviti tranzicijsku prošlost.