Poslodavac je dužan radniku omogućiti korištenje godišnjim odmorom od najmanje četiri tjedna i za to mu razdoblje isplatiti naknadu plaće.
Zakon o radu u čl. 60. i drugi izvori radnog prava precizno određuju visinu plaće na koju radnik ima pravo tijekom godišnjeg odmora radi obvezivanja poslodavca da mu i u razdoblju dok se odmara osigura ostvarivanje uobičajenih primanja.Radnik ima pravo na naknadu plaće za dane (sate) koje bi prema tjednom rasporedu rada trebao raditi, a koje ne radi jer se koristi godišnjim odmorom. Primjerice, ako bi radnik prema tjednom rasporedu trebao raditi od ponedjeljka do petka, a zbog godišnjeg odmora ne radi, za te dane ima pravo na naknadu plaće za godišnji odmor. Ako bi, da nije na godišnjem odmoru, prema tjednom rasporedu radio od utorka do petka, za te dane ima pravo na naknadu plaće za godišnji odmor. U dane koje prema tjednom rasporedu rada ne bi radio i da se ne koristi pravom na godišnji odmor nema pravo na naknadu plaće. Naknada plaće zamjena je za plaću, zato radnik ostvaruje pravo na naknadu plaće samo za razdoblja (dane, sate) za koje bi, da radi, ostvarivao pravo na plaću.
Visina naknade plaće Prema čl. 60. Zakona o radu iznos naknade plaće za razdoblje korištenja godišnjim odmorom određuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, pri čemu poslodavac mora osigurati primjenu izvora najpovoljnijeg za radnika. Uz te obveze Zakon o radu postavljai dva dodatna zahtjeva: da tako određena naknada plaće ne može biti niža od prosječne plaće radnika u posljednja tri mjeseca prije korištenja godišnjim odmorom i da se u taj iznos moraju uračunati svi primici u novcu i u naravi koji su naknada za obavljeni rad.U prosječnu plaću radnika u posljednj tri mjeseca prije korištenja godišnjim odmorom uračunavaju se svi primici isplaćeni u novcu ili u naravi omogućeni radniku kao plaća za obavljeni rad, uključujući dodatke na plaću za rad u posebnim i otežanim radnim uvjetima (noćni rad, prekovremeni rad, rad nedjeljom i blagdanom i dr.) te stimulacije, bonuse i slične primitke u razmjernom dijelu koji se odnosi na posljednja tri mjeseca.Primici koji su radniku isplaćeni kao naknada plaće za razdoblja u kojima zbog opravdanih razloga nije radio (npr. naknada za godišnji odmor, naknada za bolovanje), primici na osnovi potpora povezanih s radnikom, iako su isplaćeni kao plaća u poreznom smislu (npr. pomoć za liječenje ili nabavu ortopedskih pomagala), i primici isplaćeni kao potpora vezana uz obiteljske okolnosti radnika (npr. potpora u slučaju smrti člana obitelji isplaćena preko neoporezivog iznosa) ne uključuju se u tromjesečni prosjek od kojeg se određuje naknada plaće za godišnji odmor.
Što ulazi u račun U praksi se otvara mnogo pitanja povezanih s dvojbom o tome je li primitak radniku isplaćen kao naknada za obavljeni rad ili je ostvaren na drugoj osnovi. Naime, radnicima se plaćaju ili omogućava različita ekonomska korist koja proizlazi iz hijerarhijskog položaja u organizacijskoj strukturi poslodavca (npr. plaća se premija životnog osiguranja, odobrava se kredit uz kamatu povoljniju od tržišne, daje se bonus u obliku prava na opcijsku kupnju dionica i omogućuje druga ekonomska korist).
Za neke od takvih vrsta primitaka upitno jesu li naknada za obavljeni rad. Ako je riječ o naknadi za obavljeni rad, nužno ih je uključiti u osnovicu od koje se određuje visina naknade plaće za godišnji odmor.Prosječnu plaću treba odrediti kao prosječnu plaću za tri mjeseca koja prethode mjesecu u kojem se radnik koristi pravom na godišnji odmor. Primjerice, ako se radnik koristi godišnjim odmorom u srpnju, naknadu plaće treba odrediti od prosječne plaće od travnja do lipnja, a ne od prosječne plaće od ožujka do svibnja, za koje je plaća isplaćena od travnja do lipnja. Dakle, mjerodavna je ostvarena, zarađena plaća u tri mjeseca koji prethode mjesecu u kojem se iskorištava pravo na godišnji odmor.
‘Prosječna’ je bolja Zakon o radu ne uređuje tehniku utvrđivanja prosječne plaće pa se u praksi nameće dvojba treba li prosječnu plaću izračunavati kao prosječnu plaću po satu ili kao prosječni mjesečni iznos neovisno o satima rada odrađenima u tim mjesecima. Zbog različitog fonda radnih sati u pojedinim mjesecima, prekovremenog rada, preraspodjele i drugih razloga svaki od tih načina rezultira različitom svotom naknade plaće za godišnji odmor. O toj dvojbi nema relevantne sudske prakse, ali prihvaćajući stipulaciju Zakona o radu prema kojoj se naknada plaće za godišnji odmor određuje od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, proizlazi da je izračun na temelju mjesečnog prosjeka više u duhu zaštitnih odredbi radnog prava.