Nitko ne vjeruje u ostvarljivost postavljenih pretpostavki ni u opredijeljenost vodećih političkih aktera za reforme. Proračun je kontinuitet dosadašnje fiskalne i ukupne Vladine politike
Vlada je za potrebe izrade proračuna središnje države za 2016. pretpostavila rast nacionalnog proizvoda u ovoj godini po stopi od dva posto te je, uz ponešto usporavanja rasta (diskrecijskih) rashoda i povećavanje transfera iz proračuna EU, prikazala proračunski manjak ispod 3 posto BDP-a. Na taj način Vlada pokušava uvjeriti Europsku komisiju i međunarodno financijsko tržište da je odlučna provesti strukturne promjene. Najnovije reakcije bonitetnih agencija pokazuju da u tom komunikacijskom naporu Vlada nije uspjela. Reakcije Europske komisije tek očekujemo, ali je malo vjerojatno da će biti impresionirana predloženim ili odustati od svojih obvezujućih preporuka. Nitko, naime, ne vjeruje u ostvarivost postavljenih pretpostavki ni u opredijeljenost vodećih političkih aktera prema reformama, pa tako ni u stabilnost hrvatske ekonomije.
I dva posto rasta je premalo
Političke elite već više od petnaest godina vode pogrešne proračunske politike kojima ne samo da se hrvatski ekonomski sustav ne približava najboljoj praksi u razvijenim zemljama (u kojima su glavni akter inovativna mala i srednja privatna poduzeća) nego vladine ekonomske politike postaju glavna zapreka ekonomskom rastu. Hrvatska se ekonomija u prošloj godini, nakon šest godina usporavanja i velikoga gubitka BDP-a (oko 15 posto), počela oporavljati. Lanjski ekonomski rast od oko dva posto, međutim, vrlo se teško može proglasiti novim trendom. To je bila posljedica povoljnih okolnosti na međunarodnom tržištu, dobre turističke sezone i djelomične stabilizacije bilanci kućanstava koja su se umorila od krize i počela malo više trošiti. U postojećoj kombinaciji ekonomske politike i cijena faktora (cijena rada i kapitala u Hrvatskoj je još neprimjereno visoka), ekonomski rast će se idućih godina kretati ispod dva posto. Realni BDP će u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe istodobno rasti od tri do četiri posto. Neusporedivo razvijenija Švedska, primjerice, ove godine očekuje ekonomski rast od 3,2 posto. Rast hrvatskoga gospodarstva prema stopama od 0,5 do 1,5 posto, što su realne prognoze, neće biti dovoljan. Visoka razina javnog duga, više od 85 posto, uz dugoročne skromne potencijale ekonomskog rasta, Hrvatsku tako, uz Grčku i Portugal, svrstava u najslabije zemlje članice EU.Domaća ekonomija raspolaže prirodnim, dugoročnim potencijalom rasta prema stopama iznad 4 posto. Geostrateški položaj, blizina velikih i razvijenih tržišta te turistički potencijali, uz ljudske potencijale koji postižu visoku učinkovitost u drugim europskim ekonomijama, mogli bi biti uspješna kombinacija faktora. Unatoč tomu hrvatsko gospodarstvo zapravo stagnira već desetljećima. Pogrešna Vladina politika i njezina potpuno pogrešna uloga u ekonomiji u proteklo desetljeće i pol zasigurno su postale glavne zapreke oslobađanju prirodnog potencijala ekonomskog rasta.
Bez hladnog tuša
Politička je elita postupno, od vlade Ivice Račana do aktualne vlade, fiskalnom politikom sustavno poticala neučinkovite i nekonkurentne ekonomske strukture. Godišnji proračuni središnje države, koji se strukturno nisu mijenjali od 2000. do danas, bili su odraz promašene ekonomske politike. Umjesto stvaranja poticajnog ekonomskog okružja vlade su stvorile nevjerojatno kompleksan i prekomjeran regulatorni okvir te slabu državnu administraciju koja često nepotrebno kažnjava poduzeća i poduzetnike. Obrazovni sustav uvelike je potpuno neprilagođen suvremenim tržišnim zahtjevima, ne proizvodi ljudske potencijale koji su nužni za dinamičan ekonomski razvoj i pritome je izrazito neučinkovit. Kvaliteta obrazovanja sličnija je vrlo slabim obrazovnim sustavima u zemljama jugoistočne Europe nego modernim obrazovnim sustavima u razvijenim zemljama. Socijalni sustav (zdravstvena, mirovinska i socijalna zaštita) opterećen je dubokim strukturnim problemima koji stalno povećavaju troškove i glavni su izvor proračunskih manjkova. Vlada Tihomira Oreškovića morala je, ne samo zbog preporuka Komisije i očekivanja financijskih tržišta, predložiti političkoj eliti neusporedivo ambiciozniju fiskalnu politiku koja bi sadržavala hladan tuš, dakle ubrzanu stabilizaciju javnih financija u roku od tri sljedeće godine i potpuno nove smjernice za radikalne promjene u strukturi proračunske potrošnje, koja bi uz regulatorne reforme olakšala poslovanje poduzeća i poticala stvaranje novih radnih mjesta. Umjesto toga predstavljen je proračun koji je kontinuitet dosadašnje fiskalne i ukupne Vladine politike. A takva politika vodi, gotovo sigurno, u dugoročnu stagnaciju i opći pad blagostanja. Šteta, propuštena je još jedna velika prilika!