18. lipanj 2015.

Što kad tužitelj povuče ponudu za odštetu?

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Zakon o parničnom postupku temeljni je procesni zakon u hrvatskom pravu, zakon po kojem se (jer ne postoje dva procesna zakona) vode postupci pred trgovačkim sudovima i pred sudovima opće nadležnosti. Riječ je o zakonu koji je 1991. preuzet iz bivše države, a inače je donesen još davne 1977.

To znači da je riječ o zakonu koji je doživio punoljetnost i u ovoj državi, a ni u trenutku osamostaljenja nije baš bio najnoviji. Navedena obilježja to su važnija ako  znamo da se drugi ključni procesni zakon po kojem sudovi postupaju (zakon o izvanparničnom postupku) u ove 24 godine još nije uspio donijeti, a to nije uspjela ni bivša država u svojih 45 godina, zato još primjenjujemo pravna pravila iz bivšeg Zakona o izvanparničnom postupku iz 1934.!

Kad znamo te podatke, koji su objektivno sramota za hrvatskog zakonodavca, trebalo bi očekivati da je sudska praksa po svakom članku vrlo bogata i da uopće nema dvojbenih situacija. Međutim, nedavno smo naišli na podatke o sudskom postupku koji je pokazao da to ipak nije tako i da postoje područja na kojima sudske prakse ili nema ili je vrlo siromašna.

Što je ‘facultas alternativa‘

Opće je poznato da svatko s nekakvim potraživanjem u sudskom postupku ima pravo (ne i obvezu) odrediti činidbu koju prihvaća umjesto ispunjenja onoga što je utuženo (stručni je izraz ‘facultas alternativa‘). Pri tome sud nema pravo ulaziti u to zašto je tužitelj tako odredio i nije riječ o dva tužbena zahtjeva, dakle nema nikakve kumulacije. Riječ je o klasičnome građanskopravnome  materijalnom odnosu, drugim riječima, o ponudi tuženiku da se svoje obveze riješi na drugi način. U navedenom slučaju tuženica je bila Republika Hrvatska, dakle bila je riječ o tuženici koja barata sredstvima poreznih obveznika. Tužitelj je još 2004. zatražio izvršenje radova (riječ je o obnovi kuće na ratom zahvaćenom području) i sud mu je pravomoćno dao za pravo i pri tome je ponudio da se obveza može umjesto radovima izvršiti plaćanjem 300.000 kuna. Tuženica, država, izgubila je postupak. Platila je troškove postupka i uporno odbijala izvršiti radove, ali nije se odlučila ni na plaćanje onoga što joj je tužitelj omogućio. Kad je tužitelj vidio kako stvari idu, angažirao je odvjetnika koji je zatražio izricanje penala. Sud je odredio 25.000 kuna na mjesec, što je viši sud potvrdio objasnivši da iznos nije prevelik zato što mora biti takav da potiče na izvršenje obveze, a ne na neizvršenje.

Tuženiku (dakle svim poreznim obveznicima) pljenidbom su naplaćeni 150.000 kuna penala (a to znači da se obvezom nije maknulo od početka) i troškovi postupka te se tek nakon toga tuženica (Republika Hrvatska, zastupana po Državnom odvjetništvu), dakle nakon deset godina parničenja i niza odluka, sjetila da je najbolje platiti iznos od 300.000 kuna. Međutim, sada to tužitelj više ne želi i tvrdi da je odustao od svoje ponude jer da se na nju ne odnose pravila o pravomoćnosti presude. Zakon nije precizan, ne prepoznaje posebno takvu situaciju, ali teorija (prema nama, i zdrav razum) jasno kaže da taj dio presude nije obuhvaćen pravomoćnošću, a svatko ima pravo odustati od svoje ponude, to više što je čekao tuženicu punih deset godina.

Novac poreznih obveznika

Još se jedanput u praksi pokazalo da država (pa tako i oni koji je zastupaju) ne postupa ni gospodarski racionalno ni korektno prema onome s kim je u sporu. To je tako jer, za razliku od poduzetnika (koji itekako osjeća svaki svoj poslovni promašaj), očito može sebi dopustiti bahaćenje na tuđi trošak.

Čak i ako prihvatimo da se moglo parničiti (makar je to vrlo upitno jer se ovdje iščitavanjem presuda lako dâ zaključiti da je unaprijed bilo jasno kako će glasiti konačna odluka (drugim riječima, da će država izgubiti parnicu), prvi dan nakon pravomoćne odluke trebalo je ili izvršiti obvezu izvedbom radova ili platiti  300.000 kuna. Nije se smjelo dogoditi da se naplate penali i povuče ponuda ili ‘facultas alternativa‘. 

To što zakonska odredba nije najpreciznija, to što nema sudske prakse, baš nikoga ne ovlašćuje da preuzme rizik na tuđi trošak, dakle na trošak poreznih obveznika. Nije riječ samo o izgubljenom novcu nego i o uludo utrošenom vremenu koje se moglo i moralo utrošiti mnogo pametnije (pa i ažuriranjem imovine Republike Hrvatske u zemljišnim knjigama, primjerice).