Kao i svaki drugi propis, i Ovršni zakon koji je stupio na snagu 15. listopada ove godine prošao je zakonodavni postupak, pa tako uz Konačni prijedlog PZ-a broj 128 stoji i obrazloženje ne samo stanja (razlozi zbog kojih se zakon donosi) nego i svakoga članka.
Kad se usporedi ocjena stanja i onoga što će se postići novim zakonom, gotovo nema razlike između novoga Ovršnog zakona i gotovo bezbrojnih što cjelovitih zakona istog naziva (najprije onaj iz 1996., zatim onaj iz 2010.), što novela (izmjena i dopuna) tih zakona. Primjerice, Ovršni zakon donesen 1996. imao je čak osam novela, od kojih su neke jako opsežne, a zanimljivo je da se istovjetno obrazlagala novela iz 2003. i ona iz 2005. iako je potonja zapravo značila povratak na stanje prije novele iz 2003. Zakon iz 2010. u samo je dvije godine imao čak pet novela! Čudno je i što se zakonodavac odlučio na donošenje potpuno novog zakona umjesto za još jednu novelu postojećega, jer toliko novosti u novom zakonu ipak nema.
Prekršaj ili ne Najveću pozornost svih medija dobio je dio Ovršnog zakona kojim je novu nadležnost dobila Fina. Riječ je o uistinu dobrom rješenju koje se, međutim, ipak odnosi samo na dio ovrha - samo na ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, odnosno dužnika. Međutim, ipak nije riječ o tako revolucionarnom rješenju kakvim se prikazuje, jer da bi bilo uspješno, pretpostavlja da dužnik na računu ima novca, a vrlo često ih nema. Drugi je problem u tome što je potpuno objektivna činjenica kao što je neisplata plaće svedena na potvrdu poslodavca koji je kriv za neisplatu plaće; ako potvrdu ne izda, ne može se provesti ta tzv. izravna ovrha. Prvi je problem nerješiv sa zakonodavnoga gledišta: ako novca nema, ne može se ni plijeniti. U odnosu na izdavanje potvrde pregledom Ovršnog zakona 2012. proizlazi (na prvi pogled ili na pogled pravnog laika, a to svatko ima pravo biti) da nema prekršaja ako se potvrda ne izda jer se u dijelu pod naslovom ‘Prekršajne odredbe’ (čl. 365. -367.) taj prekršaj uopće ne navodi.
Moglo je jednostavnije Međutim, pogleda li se u Zakon o radu koji je na snazi do 1. siječnja 2010., vidi se da je neizdavanje potvrde o neisplaćenoj plaći u čl. 291., st. 1., t. 51. Zakona o radu prekršajno sankcionirano kaznom poslodavcu od 61.000 do 100.000 kuna, što je mnogo više od kazni iz novoga Ovršnog zakona. Stvari su još čudnije nakon što se uvidi da je u čl. 85. st. 3. Zakona o radu propisano da su takve potvrde ovršne isprave, što znači da nije potrebna parnica, a u praksi to ipak nije zaživjelo (istina, tada je to bila sudska ovrha). Dakle, velika novost nije potpuna novost. Zakonodavac u Ovršnom zakonu 2012. nije pokazao da vodi računa o elementima koji su izazvali neprimjenu odredaba Zakona o radu koje smo citirali. Šteta je i što se nije uvelo jednostavno rješenje kao što je obveza pisanog zahtijeva poslodavcu i ako nakon, primjerice, tri dana nema potvrde, vrijedi u istu svrhu prethodna isplaćena plaća.
Registar zadužnica Druga je velika novost uvođenje Registra zadužnica (čl. 216. OZ 2012.), koji služi da se izbjegnu brojne manipulacije na tom području. Pravo je pitanje što se do sada čekalo i kako vjerovati da će to umreživanje svih javnih bilježnika brzo i učinkovito početi djelovati kad se već gotovo 20 godina unatoč jasnim upozorenjima struke ništa ne radi na tome da javnim bilježnicima budu dostupni podaci kao što su baze podataka o ukradenim ili izgubljenim identifikacijskim ispravama, što je dostupno svakom policajcu na ulici.Treba zaključiti da je veoma čudno što se donošenjem i stupanjem na snagu Ovršnog zakona 2012. na neki način negira teza o najvećoj pravnoj stručnosti sudova i sudaca, ovaj put u korist Fine, a da nitko ne navodi stručni profil onih koji će to obavljati u Fini. Pri tome se previđaju i mnogi problemi nastali u praksi u posljednje vrijeme, koji se mogu svesti na to da Fina blokira račune, a da je dostava ovršnog rješenja gotovo višak. U utrci za učinkovitim djelovanjem pravosuđa ne možemo se složiti s tezom da je brzina sama sebi svrha jer nezakonita ovrha znači i odštetnu odgovornost koja gotovoe ničim nije ograničena. Očito, u ovom će slučaju teret odgovornosti pasti na Republiku Hrvatsku, dakle na njezine porezne obveznike.