Tko je kriv za dužničku krizu koja potresa Europu? Kao odgovor na ovo pitanje, vrlo se često propagira teza o neodgovornom zaduživanju te prevelikoj rastrošnosti perifernih zemalja članica eurozone (tu se prvenstveno misli na tzv. zemlje ‘Club Meda‘, tj. Grčku, Portugal, Španjolsku i Italiju).
Istovremeno, iz Njemačke, koja bilježi najimpresivnije ekonomske rezultate u svojoj poslijeratnoj povijesti (primjer toga je i rast njemačkog BDP-a od 3 posto 2011. kao i rekordno niska stopa nezaposlenosti koja je iznosila 5,9 posto u veljači 2012.), sve više glasova s velikom dozom skepticizma i frustracija gleda na trošenje novca njemačkih poreznih obveznika za spašavanje perifernih ekonomija.
Promatrati dužničku krizu eurozone kroz prizmu ‘neodgovornog i rastrošnog‘ juga naspram ‘odgovornog i štedljivog‘ sjevera suviše je simplificirano te zanemaruje neke vrlo važne, a često prešućivane činjenice. Projekt Europske monetarne unije od svog samog početka stvorio je velike i trajne dislokacije na tržištima deviznih tečajeva (valuta) i realnih kamatnih stopa. U kontekstu dislokacija na tržištima deviznih tečajeva, Europska monetarna unija omogućila je svojim bolje razvijenim članicama, s jakim valutama, da uživaju korist slabijih valuta perifernih članica. S druge strane, perifernim je članicama omogućila nižu kamatnu stopu budući da je kamatna stopa perifernih članica konvergirala ka kamatnoj stopi najjače članice eurozone, Njemačke.
Današnja dužnička kriza uvelike je produkt ovih dislokacija koje postoje od samog početka Europske monetarne unije. Ipak, u kontekstu sve češćih kritika da razvijenije i odgovornije članice ne bi trebale spašavati neodgovorne periferne članice, važno je istaknuti da su upravo razvijenije članice prvotno imale najviše koristi od spomenutih dislokacija stvorenih nastankom Europske monetarne unije. Uvođenjem jedinstvene valute naročito se okoristila upravo Njemačka, koja je na taj način efektivno devalvirala marku pomoću znatno slabijih valuta s periferije. Ovakva devalvacija iznimno se pozitivno odrazila na njemačke izvoznike jer se cijena njemačkog proizvoda znatno snizila u zemljama poput Italije, Španjolske, Portugala ili Grčke. Prema podacima njemačkog Saveznog ureda za statistiku, neto izvoz te zemlje nije u razdoblju od sedam godina prije uvođenja eura značajnije pridonio rastu njemačkog BDP-a, da bi u devet godina nakon uvođenja eura bio zaslužan za čak tri četvrtine rasta njemačkog BDP-a. Indikativan je podatak da je dvije trećine toga post-euro rasta došlo od izvoza prema novim članicama eurozone, uključujući zemlje periferne Europe.
Uvođenjem eura 1999. dolazi do još jedne dislokacije među perifernim članicama eurozone. Vrlo brzo nakon uvođenja eura, prinos na obveznice svih zemalja članica eurozone smanjio se na razinu malo višu od prinosa na obveznice Njemačke – zemlje s najmanjom stopom inflacije i najmanjim rizikom stečaja. U isto vrijeme, stope inflacije su ostale raspršene, s tim da su razvijenije članice imale najnižu stopu inflacije, dok su periferne članice imale znatno veću stopu. Nizak prinos perifernih obveznica i visoka stopa inflacije rezultirali su negativnom realnom kamatom koja je destimulirala štednju u perifernim zemljama, dok je u starim, razvijenijim članicama eurozone, realna kamatna stopa bila pozitivna te je samim time ohrabrivala štednju. Kao što vidimo, neodgovorno zaduživanje perifernih zemalja, stavljeno u kontekst iskrivljenih signala s tržišta kamatnih stopa, više ne izgleda neodgovorno, već gotovo racionalno.
Da su njemački političari svjesni svih prednosti koje je uvođenje eura kao jedinstvene valute donijelo njihovoj zemlji govori i činjenica da je jedini veći zagovornik opstanka eura od CDU-a Angele Merkel upravo njihova opozicija, SPD. Zato ne treba očekivati da će Njemačka olako odustati od eura, kao što je dokazala krajem veljače kada je izglasan zadnji od financijskih paketa za izbjegavanje bankrota Grčke u iznosu od 130 milijardi eura. Ipak, sve to ne znači da će Grčka izdržati dugotrajan i bolan proces ‘interne devalvacije‘ koji ovakva odluka Njemačke implicira, te je sasvim moguće da će Grčka u idućih nekoliko godina napustiti eurozonu.