Vlada mora otvoreno reći što se može provesti sada, što do kraja mandata, a za što treba više vremena. Okrutna je istina da se rast neće dogoditi ni 2016. ni 2017., bit ćemo sretni bude li ga 2020.
Prije neki dan na izvrsnom Zagreb Doxu pogledao sam odličan dokumentarni film ‘Što smo si bliže‘ redateljice Karen Guthrie. Dokumentarac daje uvid u vrlo osobnu priču o neizgovorenim stvarima u jednoj škotskoj obitelji kroz desetljeća. Nisam se mogao ne prepoznati i nisam mogao ne prepoznati dijelove te osobne obiteljske priče usporedivši je čak i s našim društvom. Što to u hrvatskom društvu nismo izgovorili, a trebali smo? Ili još bolje, koliko godina živimo u laži?
U svakom pogledu nazadujemo
Vjerojatno ste se, kao i ja, iznenadili koliko nam malo kao društvu treba da se vratimo dvadeset koraka unatrag i vrlo vjerojatno ste se, kao i ja, šokirali količinom bijesa, mržnje i potpuno neprimjerene rasprave koja se provlači po hrvatskom medijskom prostoru.Moram iskreno priznati da ne razumijem tu potrebu za neprekidnim odgovaranjem jednih drugima i natjecanjem u vrijeđanju. Da barem imamo Gorea Vidala ili Williama F. Buckleyja pa bi barem rasprava bila na drugoj intelektualnoj razini za razliku od ove kojoj svjedočimo.Smognite snage pronaći unutarnju motivaciju za krenuti naprijed i upravo zbog toga i zbog ničega drugog treba shvatiti da odgovornost za izgovorenu riječ postaje važnija nego ikada dosad.Zašto baš sada? Pa zato što kao društvo nazadujemo u svakom pogledu, a za to nema nikakvih ozbiljnijih razloga. Realno imamo možda i posljednju priliku za pozitivan skok i priključak razvijenoj Europi. Sada ili nikada. Ovo nije trenutak kada trebamo gledati jesmo li u izvršnoj vlasti ili ne, je li vladajuća konzervativna ili liberalna opcija. Jedan je trenutak koji nam se otvara upravo sada i vjerojatno posljednji put za više sljedećih dekada. Zašto baš ovaj trenutak smatram važnim ili čak presudnim? Zato što je ulaskom u Europsku uniju i početkom oporavka zapadnih tržišta naša visoko ovisna ekonomija o doživljavanju drugog dobila novu šansu. Ta vrata ili taj novi skok otvara se samo jednom i ako ga ne iskoristimo taj će trenutak proći, a na novu priliku čeka se dugo.Ako nas slučajno snađe neka nova globalna recesija, onda kao društvo dulje nećemo imati novu šansu. Zato, a i zbog polazne razine koja je realno loša, žurno moramo krenuti naprijed.
Vlada mora biti iskrena
Prestanimo se razbacivati rečenicama o reformama i slažem se s time da aktualna vlada nema na raspolaganju sto dana. Vlada mora biti iskrena i građanima reći otvoreno što je to što se može provesti sada, a što do kraja mandata ili, što je još brutalnije, a što nijedna dosadašnja vlada nije napravila, realno reći koje su to mjere koje u ovom mandatu neće biti moguće provesti već je za njih potrebno više vremena (dva ili više mandata). Možda bi to bio zdrav put za stjecanje povjerenja u osvajanje drugog mandata jer od 2000-tih nijedna lijeva koalicija nije zadržala osvojeni mandat, a isto tako nijedna desna opcija nije u drugi mandat ušla sa sigurnom većinom.Objavite Hrvatskoj istinu, rast koji obećavate neće se dogoditi ni 2016. ni 2017., bit ćemo sretni bude li ga 2020. i to je surova istina. Realno, istrošili smo postojeći poslovni model, koji treba prekinuti. Moramo početi postavljati novi, pravedniji, koji se temelji na novim vrijednostima. Ekonomija i rast moraju biti u fokusu i to svima treba biti jasno.
Preispitajte investicije!
Apeliram i na novinare da preispitaju ekonomske teme, posebno inozemne investicije i njihovo privlačenje pomoću mehanizama koji su na raspolaganju kao i proizvodnju robe i usluga u izvozu.Neka to postanu teme koje će nam dosaditi od ponavljanja, a ne povijesno razdoblje od 1941. do 1990. Iskreno, koga briga za to kad ne možete osigurati budućnost zemlji i njezinim građanima. Domovinu branite prosperitetom koji uvijek polazi od blagostanja u društvu.Zato još jednom u kratkim crtama ponovimo samo o budućnosti bez lažnih obećanja jer ne lažemo svojoj vlastitoj djeci pa ne možemo lagati ni vlastiti narod.Krenimo težim, no ispravnim putem, recimo istinu o tome gdje se nalazimo, ali i o tome koliko je dug put da stignemo tamo gdje pripadamo.