Ključno je da se razdvoji upravljanje javnim dobrom koje se ne može prepustiti tržištu od vlasništva i upravljanja u tržišnim djelatnostima. Nema opravdanja za dosadašnje neadekvatno korporativno upravljanje
Na prvi pogled sve ide u prilog zagovornicima široke privatizacije trgovačkih društava u kojima država ima udjele i dionice u Hrvatskoj.
Hrvatska je najstrože regulirana zemlja EU prema pokazatelju koji mjeri stupanj administrativnog opterećenja, regulatornu restriktivnost i utjecaj državnog vlasništva na tržište, a prema OECD-ovim podacima, udjel državnog sektora na tržištu veći je samo u pet zemalja (Kina, Turska, Poljska, Rusija i Rumunjska). Istraživanja usto pokazuju neučinkovitost i nisku produktivnost javnih poduzeća i njihov negativni utjecaj na gospodarske aktivnosti privatnih poduzeća te posljedično na ukupnu hrvatsku ekonomiju.
Problemi državnog sektora
Uočeni su i sljedeći problemi: neekonomsko ponašanje pri donošenju poslovnih odluka, upravljačka i operacijska neefikasnost, strukturna inercija i inovacijska nesposobnost, tendencija iskorištavanja povlaštenoga položaja na tržištima i korupcijski potencijal. Tu su i visoka koncentracija zaduženosti i veći rizik neplaćanja, što stvara dodatne fiskalne rizike za državu. Dugo se upozorava i na nedovoljnu kvalitetu nadzornih odbora, stratešku kratkovidnost menadžmenta, a ponajprije na neizmjerno velik utjecaj politike na poslovanje javnih poduzeća.
Široka privatizacija, smatraju njezini gorljivi pristaše, riješila bi većinu spomenutih problema, svela bi ulogu države na regulaciju, stvaranje prikladnog institucionalnog okvira i poticajnoga poslovnog konteksta te preuzimanje pozicije intermedijara u primjeni pravila i regulative Europske unije.
Ipak, nije to tako jednostavno. Postoje najmanje tri razloga koja navode na oprez. Hrvatska je mala zemlja, osjetljiva na globalna gibanja i trendove, pa je teško zamisliti razvoj bez supstancijalne uloge države i njezine snažne ekonomske politike. Drugo, europska iskustva u prevladavanju recentne krize upućuju na potrebu aktivna sudjelovanja države u gospodarstvu. Naposljetku, upravljanje javnim dobrom u djelatnostima u kojima nije moguće oblikovati transparentne tržišne odnose (vodoopskrba, šume, energetska infrastruktura i dr.) nerijetko ne završava najbolje nakon privatizacije jer se u većini slučajeva smanjuje razina kvalitete isporučene usluge uza znatno povećanje cijena.
Privatizacija u Hrvatskoj jest potrebna, ali nije jedino moguće rješenje. Rizici privatizacijskoga procesa nerijetko se zaboravljaju, a nacionalni ekonomski i javni interesi katkad bivaju podređeni palijativnim interesima koji se pak mogu optimirati tako da ne moraju stvarati društvenu vrijednost.
Odvajanje politike od biznisa
Nužno je stoga učiniti sljedeće: jasno razdvojiti upravljanje javnim dobrom koje se ne može prepustiti tržištu od vlasništva i upravljanja u tržišnim djelatnostima. U prvom slučaju treba razmotriti eventualnu primjenu hibridnih modela kao što je javno-privatno partnerstvo, dobro vodeći računa o zaštiti društvenih interesa. U drugom slučajutreba razlučiti djelatnosti koje su zaista strateški važne za Hrvatsku od onih u kojima je vlasništvo države samo balast i nepotrebno opterećenje. Tvrdnje da daljnju privatizaciju treba provoditi s mjerom i da država treba zadržati dio vlasništva u nekim djelatnostima – ne smiju biti opravdanje za neadekvatno korporativno upravljanje i način na koji su se dosad organizirale upravljačke strukture javnih poduzeća.
Unaprjeđenje prakse korporativnog upravljanja u prvom redu znači odvajanje politike od poslovanja i smanjivanje njezina utjecaja, rješavanje problema višedimenzionalne i nerijetko konfliktne ciljne funkcije u javnim poduzećima, strukturne korupcije i uklanjanje mekih proračunskih ograničenja kako bi se osiguralo racionalno ekonomsko odlučivanje.
Treba razmotriti i osnivanje državnog holdinga koji bi mogao preuzeti dominantnu poziciju korporativnog upravljanja i biti dodatni pokretač stvaranja vrijednosti, kao što je to npr. austrijski ÖBIB. Državni holding ima smisla uvesti ako će pomoći u dizajniranju okvira kojim će se osigurati transparentan izbor neovisnih i stručnih menadžera, mjerenje učinaka njihova rada putem unaprijed utvrđenih pokazatelja uspješnosti, uvođenje sustava upravljanja putem ciljeva te optimiranje i usklađivanje procesa strateškoga planiranja s nacionalnim interesima i ciljevima.
Ova tema samo je jedna od mnogih koje nas navode na razmišljanje nije li krajnje vrijeme da donositelji ključnih odluka na razini države ozbiljno pokrenu oblikovanje cjelovite i konzistentne nacionalne ekonomske strategije koja će poslužiti kao ključni potporanj u razvoju hrvatskoga društva.