Kada neka tvrtka u novinama javno objavi poziv za financiranje izvoznoga posla - i pri tome za kratkoročnu pozajmicu do 500 tisuća eura nudi čak 15 posto kamata - postaje jasno da nešto u financijskome krvotoku zemlje duboko ne štima.
Ne želimo spekulirati o tome koji to izvozni posao može podnijeti kamatu od nevjerojatnih 15 posto, ali ako banke takvo što isplativo nisu pristale financirati onda je vrlo vjerojatno riječ o tvrtki koja nosi pečat predstečajne nagodbe. To je, naravno, samo pretpostavka, jer konzultant brižljivo čuva identitet tvrtke (kaže tek da je riječ o slavonskoj metaloprerađivačkoj tvrtki). No ako je posao osiguran izvoznom narudžbom i tako isplativ, a banke krcate novcem (i jedva čekaju da ih potraži zdravi klijent koji bi sigurno mogao računati na znatno nižu cijenu) nisu u igri, zaključak se logički nameće. Bez obzira na to što konzultant uvjerava da je u razvijenome svijetu to posve uobičajen potez.
Takav javni poziv otkriva temeljni problem cijele ideje predstečajnih nagodbi - potkapitalizirane tvrtke bez injekcije svježega kapitala mogu ravno u stečaj. Ne ulazimo sada ni u tematiku pitanja koliko je njih odmah trebalo ondje završiti. No ako je cilj nagodbi spasiti proizvodnju i radna mjesta (lakše je očuvati postojeća nego otvarati nova, posebno u našim negostoljubivim uvjetima, zbog čega je primjerice taj proces u Sloveniji obvezatan), onda je odmah trebalo zaokružiti cijelu priču.
Potvrđuje to i Tihomir Babić, direktor tekstilne tvrtke Pounje iz Hrvatske Kostajnice, koji kaže da banke s kojima rade i kojima su ostali dužni gledaju kako će naplatiti postojeće dugove putem predstečajne nagodbe i ne razmišljaju o novim kreditima. Druge banke također nisu spremne razgovarati s njima čim čuju da su u predstečajnoj nagodbi.
- Tvrtke koje su zaključile predstečajnu nagodbu banke smatraju prerizičnima i ne žele se ni upuštati u procjenu sadašnjih rezultata, poslova i poslovnih planova. Upravo je financiranje nakon sklapanja nagodbe najslabija točka u cijelom procesu i ne doživljava se kao novi početak. Nije riješeno što dalje nakon sklapanja nagodbe i kako tvrtka može nastaviti poslovati bez izvora financiranja. Čim banke čuju da ste u predstečajnoj nagodbi, ne žele vas podržavati ni imati posla s vama. Takve tvrtke tretiraju se kao da su na umoru i svi se žele zaštititi ako slučajno umru - slikovito pojašnjava Babić.
Ni velikima ne cvjetaju ruže, o čemu je još u ožujku javno progovorio vlasnik NCP-Grupe Goran Prgin: - Banke ne zanima ni činjenica da sam izvoznik ni što imam rast od 60 posto, a posebno ne mojih 250 zaposlenih. Čim spomenem predstečajnu nagodbu, zatvore mi vrata - priznao je. Za kredit se još nije izborio.
Problem je kao jedan od trenutačno najvažnijih u Saboru iznijela i zastupnica HSU-a Ljiljana Cvjetović. Upozorava da su poduzeća koja prođu proces predstečajne nagodbe financijski iscrpljena, postojeći vjerovnici zbog već napravljenih ustupaka ne mogu i nisu spremni povećavati svoju izloženost prema tim društvima, a bankarski sektor nema sluha za izlaganje prema rizičnim poduzećima. Da bi poduzeća mogla nastaviti poslovati potrebno je ulagati u radni kapital perspektivnih društava koja su završila predstečajnu nagodbu i imaju održiv plan daljnjeg poslovanja, poručuje.
Tomislav Đuričin, član Izvršnog odbora HUP-Udruge malih i srednjih poduzetnika, dodaje da je najveći problem nedostatak obrtnoga kapitala, potrebnog za novi proizvodni ciklus: - Tijekom postupka predstečajne nagodbe većina tvrtki gubi povjerenje dobavljača i kupaca. Dobavljači kojima su otpisani znatni iznosi pooštravaju uvjete plaćanja, traže avans za isporuku robe i tako negativno utječu na mogućnost oporavka poduzeća. Kupci smanjuju narudžbe i time negativno utječu na poslovanje i iskorištenost kapaciteta. Imovina je poduzeća pod zalogom banaka, nema slobodne imovine koju bi društvo moglo založiti da bi došlo do obrtnoga kapitala i pokrenulo novi ciklus. Poduzeća ulaze u začarani krug iz kojega teško izlaze i dio njih, na žalost, nakon provedenog postupka predstečajne nagodbe završi u stečaju - precizira Đuričin.
>>>Cijeli tekst pročitajte u novom broju Lidera.