U talijanskim medijima prošli je tjedan objavljena prva procjena turističkih rezultata za ovu godinu u toj zemlji. Reakciju turističkih strukovnih udruga, posebice hotelijerskih, na razini proglašenja elementarne nepogode izazvalo je to što šest od deset Talijana uopće ne planira putovati na godišnji odmor, nego će ga provesti kod kuće.
Nadalje, 78 posto gostiju u Italiji bit će domaći (prošle godine bilo ih je malo manje od 67 posto), kraće će boraviti na odredištu i imati manju izvanpansionsku potrošnju. Velik je pad broja gostiju iz tradicionalnih emitivnih tržišta kao što su Nizozemska, Britanija, Njemačka i Francuska, a više će ih doći iz SAD-a, Rusije te dalekoistočnih zemalja. Posebno mi je bila zanimljiva priča o mladoj peteročlanoj obitelji koja se odlučila za sedmodnevni odmor u Montpellieru (Francuska) jer je dobila ‘last minute’ aranžman za tisuću eura u apartmanu. Ne namjerava potrošiti mnogo više od toga…
Pritisak poreznika Istodobno sam razgovarao s kćeri vlasnika obiteljskog restorana u Tarvisiju, zgranutom novim poreznim mjerama talijanske Vlade. Naime, svakog vikenda, posebice u turističkim odredištima, Financijska policija (Guardia di financa) zaustavlja skuplje automobile i kontrolira podrijetlo imovine, tj. koliko poreza plaćaju vlasnici. Tvrdi da svaka malo veća transakcija na kreditnoj kartici ili podizanje iznosa većeg od nekoliko stotina eura iz banke može biti povod za kontrolu. Da bi otišla u kupnju ili na odmor u Rovinj, dizala je gotovinu desetak tjedana - svaki tjedan 200 eura. Ima li neodlazak na godišnji odmor mnogih Talijana dijelom veze sa psihozom nastalom zbog radikalnih poreznih mjera? Vjerojatno ima, zato je to dobar primjer kako se može učinkovito češljati baza poreznih dužnika i gotovo ih hvatati na cesti (subotom se sve češće vozi drugi, manji kućni automobil) ili kontrolirati svaka tjedna transakciju iznad 500 eura. Ipak, svaka takva mjera ima i negativne učinke: manji interes za poduzetništvo, manju potrošnju u turizmu i općenito ugostiteljstvu te polaziranje društva.
Populizam i klijentelizam Kad se u Italiji 90-ih pokrenula akcija ‘Mani pulite’ (‘Čiste ruke’) i prekinula 50-godišnja praksa kriminalnog financiranja stranaka (ali i njihovih čelnika), činilo se da s propašću tradicionalnih stranaka završava jedna era i da će ta velika, bogata zemlja postati kvalitetnije mjesto za život te uzor Južne Europe. Međutim, nakon akcije pojačali su se populizam i klijentelizam (Berlusconi), a propast tradicionalnih stranaka prouzročio je rađanje čudnih populističkih koalicija i regionalnih separatističkih pokreta (Sjeverna liga).Dakle, ni članstvo u najelitnijem klubu G7, NATO-u i eurozoni ni razvijeni turizam i izvozno orijentirana industrija nisu Italiju spasili od populizma, klijentelizma, porezne evazije te posvemašnje krize, vidljive svakomu tko češće i dulje dolazi u tu zemlju. Očito treba učiniti još više i proteklih je 20-ak godina velikim dijelom izgubljeno jer je nakon rušenja starog sustava 90-ih postojala prilika da se promijeni društvena svijest i rast BDP-a uloži u kvalitetne razvojne projekte. Međutim, Talijani su glasovali za Berlusconija i Sjevernu ligu - koji su očito korumpirani i društveno neodgovorni. I sad tehnička vlada gasi požar i prisiljena je na drastične kontrole i nepopularne poteze kako bi napunila državnu blagajnu.
Vjerujem da se u elementima ove priče i mi u svojoj zemlji možemo prepoznati poveznice koje upućuju na slično ponašanje. S jedne strane je utješno što se slični problemi nisu događali i ne događaju samo nama, a s druge je strane strašna spoznaja da je mnogo zemalja i njihovih državljana biralo ili bira korumpiranu i klijentelistički usmjerenu elitu koja nema kvalitetnih rješenja za budućnost. Takva situacija očito nije održiva i nužna je promjena kolektivne svijesti društva i mnogih zemalja kako se civilizacija ne bi urušila. Jer raditi samo da bi se plaćale kamate nije moguće, a, vjerujem, ni poticajno.S obzirom na to da smo bombardirani golemom količinom negativnih vijesti, nikomu nije lako biti optimist. A društvu trebaju poduzetnici optimisti i mladi kreativni ljudi koji neće čekati da neka vlada otvori radno mjesto za njih ili im plati školovanje, nego će riskirati i ulažući individualni napor naći svoje mjesto u društvu. Od društva bi trebali zahtijevati da ih ne koči na tom putu, ako im već ne može pomoći.