[gallery columns="5" ids="226620,226621,226622,226623,226624"]
Izbjeglička kriza ne posustaje i nosi mnoge humanitarne, ekonomske i sigurnosne izazove čije posljedice još ne možemo predvidjeti.
O svim tim aspektima razgovaramo s geopolitičkim stručnjakom, profesorom Vlatkom Cvrtilom, dekanom Veleučilišta Vern’ i bivšim profesorom te dekanom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
• Kako komentirate dosadašnji tijek izbjegličke krize i koji nas najveći izazovi očekuju?
– Zasad posljedice vidimo samo u broju ljudi, no mnogo veće osjetit će se u integraciji, koja tek slijedi. Iako Europa ima iskustva s migrantima, nikad ih nije bilo toliko u tako kratkom razdoblju. Europska je migrantska politika kolabirala. Suočena s tolikim brojem migranata, Europska unija rješenje je najprije tražila u kvotama po državama. One više nisu funkcionalne i sada se počelo razmišljati o tome kako da se problem riješi u suradnji s Turskom i Grčkom, no to su sve kratkoročna rješenja. Pred EU su veliki izazovi. Očekuje se da će Njemačka apsorbirati te ljude u svoju ekonomiju, no to će ići teško i neće riješiti probleme europske azilantske politike. Ako se pogledaju radna mjesta koja se nude tim ljudima, većinom je riječ o nižekvalificiranim poslovima, što znači da bi oni s višim obrazovanjem mogli biti frustrirani jer neće dobiti očekivani posao. Pitanje je i koliko Njemačka to može izdržati u duljem roku. Rezultat je ove krize i rast stranaka i politika koje se protive bilo kakvoj imigrantskoj politici. Rastu strahovi, a kolabirala je i susjedska politika EU. Sve će to ostaviti posljedice na Europu. Nažalost, ne vidim da će taj izbjeglički val uskoro završiti. Možda će biti manji, ali teško da će prestati u kraćem vremenu.
• Budući da se to događa odmah nakon grčke ekonomske krize koja je već uzdrmala odnose u EU, može li izazvati dezintegraciju?
– EU se suočava s izazovima koji se lijepe jedan na drugi pa postaje jasno da taj mehanizam upravljanja nije pogodan za rješavanje kriza kao što su grčka ili ukrajinska. To su problemi s kojima se mogu suočiti samo organizirani politički entiteti poput država, ali ne i savez država, posebno ne onaj koji je utemeljen na priznavanju posebnih interesa za svaku državu, pa se sada svatko na svoj način ponaša prema azilantima. Vidimo da EU više nije monolitni blok. Izazov koji dolazi sljedeće godine jest britanski referendum o izlasku iz EU na kojem će Velika Britanija sigurno pokušati ostvariti neke pogodnosti unutar Unije. Imamo i tendencije prema fragmentaciji i nastanku novih država. Taj model upravljanja nije primjeren za sve te probleme jer sve teče vrlo sporo. Kad je riječ o Hrvatskoj, mi još nismo ni osvijestili svoje mjesto u Europi. Siguran sam da će brzo doći vrijeme kad ćemo biti veoma nezadovoljni nekim trendovima u EU, zato moramo definirati kako ćemo se odnositi prema tim odlukama vodeći računa o svojim nacionalnim interesima.
• Koji je model upravljanja onda rješenje?
– Lisabonski ugovor bio je pokušaj produbljenja integracije, ali ne i one očekivane promjene koje se u ovom trenutku čine kao utopija. S obzirom na to da se mora nekako upravljati, sada se to čini dogovorima velikih država poput Njemačke i Francuske, pa čak i samostalnim djelovanjem Njemačke, što izaziva velik otpor cijele Unije. Stanje je vraćeno na odnose između država ili državnika. Neki bi htjeli i da Njemačka sve sama rješava, što pak ona ne želi. Nedostatak je EU što se ne razmišlja geopolitički i unaprijed. Kad je riječ o migracijskoj krizi, Turska je upozoravala na probleme, znalo se da je četiri milijuna ljudi izašlo iz Sirije, a nitko u vezi s tim nije ništa činio. Europa nije bila pripremljena. Sad imamo snježnu kuglu koja se kotrlja i ne znamo kako će se i gdje zaustaviti.
Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Lidera.