Zadužnica i mjenica vrijednosni su papiri i imaju gotovo istu svrhu - osiguranje naplate tražbine i s tim u svezi jačanje pravnoga položaja vjerovnika, što je oduvijek bilo važno, a posebno je danas.
Međutim, ipak se jako razlikuju. Prema definiciji, mjenica je vrijednosni papir na novčani iznos koji njezinu imatelju daje pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj označena kao dužnik. Dok nije bilo zadužnice, mjenica je bila zastupljena u praksi, ali u konkurenciji sa zadužnicom izgubila je bitku i pala u drugi plan. Zakonodavac je mjenici nakon osnovnoga zakonskog teksta (NN 74/94.) posvetio samo jednu jedinu izmjenu - odredbu koja se odnosi na nepostojanje obveze ovjere potpisa na mjenici za slijepe osobe. Čini se da je i sâm odlučio prihvatiti njezino sve manje značenje pa je izvan osnovnog zakona o njoj propisao da je mjenica prestala biti predmet platnoprometne regulative jer se platne transakcije na osnovi više ne smatraju platnim uslugama.
Na svim računima Čl. 214. OZ-a definira običnu zadužnicu kao pisanu ispravu kojom dužnik javno ovjerenim potpisom (solemnizacija, status pravomoćne sudske odluke, desetogodišnji rok zastare) daje suglasnost da se radi naplate potraživanja zaplijeni novac s njegovih bankovnih računa i prenese na vaš račun. Dužnik se može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika složiti da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijene svi računi koje ima u bankama i da se vjerovniku, u skladu s njegovom izjavom u toj ispravi, isplati novac s tih računa. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Osim te, obične zadužnice postoji bjanko zadužnica, koju čl. 215. Ovršnog zakona definira kao privatnu ispravu potvrđenu kod javnog bilježnika kojom daje suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi u bankama te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom u toj ispravi, izravno s računa isplati vjerovniku određenome u ispravi ili koji će u nju biti naknadno upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i, nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i podaci o vjerovniku, ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu te prenosi na ovrhovoditelja.Iako to nije tako formalno propisano, sudska praksa prihvatila je da na temelju zadužnice vjerovnik može napadati svu dužnikovu imovinu, a ne samo onu na bankovnim računima. Ipak, postoji jasno ograničenje u odnosu na, primjerice, osiguranje hipotekom ili fidicijarnim prijenosom vlasništva - to su stvarnopravna sredstva osiguranja kod kojih je dužnik onemogućen u raspolaganju onime što je osiguranje (najčešće nekretnina); kod zadužnice nema takvog ograničenja.
Stroge kazne Svaki poduzetnik (ali i bio koja druga osoba) koji se odluči na izdavanje zadužnice ili mjenice mora voditi računa o strogim kaznenopravnim odredbama povezanima s tim vrijednosnim papirima. Kazneni zakon (NN 125/11. i 144/12.) inkriminira kao zasebno kazneno djelo (odvojeno od ostalih krivotvorenja) krivotvorenje mjenice i zadužnice kao vrijednosnih papira. Međutim, osim krivotvoernja još je mnogo kaznenih djela, u prvome redu zloporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju, koja je opisana u čl. 246. Kaznenog zakona. Razne su životne i gospodarske situacije u kojima mjenica i zadužnica mogu poslužiti kao sredstvo izvršenja toga kaznenog djela. Primjerice, ako netko pusti na naplatu mjenicu ili zadužnicu koja još nije dospjela ili ako netko pusti na naplatu mjenicu ili zadužnicu koja proizlazi iz poslovnog odnosa koji je davno plaćen, upiše iznos veći do stvarno dugovanoga i slično. Za to kazneno djelo propisana je zatvorska kazna od šest mjeseci do pet godina, što je osnovni oblik toga kaznenog djela, odnosno zatvorska kazna od jedne do deset godina za kvalificirani oblik izvršenja toga kaznenog djela.
Zloporaba mjenice Mjenica ili zadužnica mogu biti i sredstvo izvršenja kaznenog djela prijevara u gospodarskome poslovanju, koje je opisano u čl. 247. Kaznenog zakona. Naime, ako netko u gospodarskom poslovanju nekoga dovede u zabludu izdajući mu mjenicu ili zadužnicu iako nema novca za plaćanje, izvršava to kazneno djelo. Za njega je propisana potpuno jednaka sankcija kao i za kazneno djelo zloporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, koje je opisano u čl. 246. KZ/11.Možda treba napomenuti da u Zakonu o mjenici (NN 74/94. i 92/10.) nisu predviđeni prekršaji koji bi sankcionirali zloporabu mjenice. To je logično jer zbog pravne prirode mjenice kao formalnoga pravnog posla i zbog zaštite funkcioniranja gospodarstva svaka zloporaba mjenice ima obilježja težega kažnjivog djela kao što je kazneno djelo, a ne neki od načina izvršenja blažega kažnjivog djela, kao što je prekršaj.