02. travanj 2015.

Zaludu plan kada država glasuje protiv svoje tražbine

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Trgovačko društvo koje se bavi eksploatacijom rudne sirovine dospjelo je u znatne poslovne teškoće. Vjerojatno se to dogodilo zbog loših poslovnih poteza onih koji su upravljali i koji su tako uništili ili umanjili vrijednost dioničarima. Naravno da je blokiran žiro-račun i da je tvrtka godinama životarila uz pomoć onih poslovnih partnera koji su vjerovali u preživljavanje, odnosno poslovni oporavak.

Unatoč svim pokušajima oporavka otvoren je stečaj, što je isključilo i upravu i dioničare (drugi se mogu vratiti u igru samo ako stečajna masa bude tolika da se svi dugovi namire, što je u hrvatskoj poslovnoj praksi znanstvena fantastika) i ostali su važni samo vjerovnici, od onih prioritetnih (radnici) do svih drugih. Među drugima je i država zbog raznih neplaćenih poreznih i sličnih davanja. Tu za sada ništa nije sporno, sve je potpuno jasno. Budući da društvo u stečaju, objektivno nema veću imovinu; nekretnine su založene bankama pa to znači da zbog razlučnih prava nemaju baš mnogo veze sa stečajem.

Tko je za, tko protiv

To dalje znači da milijunske obveze mogu biti namirene samo iz onoga što se ostvari eksploatacijom rude, a to pravo temelji se na koncesiji. Jasno je da društvo u stečaju ne može dati izjavu o tome da nema nepodmirene obveze, što je jedan od uvjeta za dobivanje koncesije, pa je jedina stvarna mogućnost osnivanje društva kćeri i dobivanje svih prava na tu tvrtku. Tek bi tako i tada osnivačka prava imala vrijednost, na boljitak stečajnih vjerovnika.

Stečajni je plan napravljen, većina stečajnih vjerovnika (prema visini tražbina) izglasovalo je taj plan, ali znakovito je tko je glasovao protiv, još više zašto. Protiv je glasovao predstavnik Državnog odvjetništva, dakle onaj tko je tu da štiti tražbine države, odnosno pojedinih ministarstava. Državno odvjetništvo u tom postupku nema ulogu zaštitnika zakona, zakon štiti sud, onaj prvog stupnja i u slučaju pravnog lijeka onaj drugoga. Umjesto rada u funkciji koju jedino smije imati Državno odvjetništvo glasovanjem protiv stečajnog plana nanosi štetu stečajnom dužniku i svim stečajnim vjerovnicima (znači, i ministarstvima koje zastupa, odnosno državi) koji se neće namiriti ako se novo društvo ne osnuje i ne dobije koncesiju.

Nitko, baš nitko (pa ni Državno odvjetništvo) nema pravo poigravati se ni s činjenicama ni s pravima drugih; ako to radi, preuzima i svu odgovornost takva postupanja. Moguće je da netko među stečajnim vjerovnicima svjesno glasuje za mogućnost za koju zna da će naštetiti i njemu (naravno, ako ta mogućnost dobije većinu, ali na neki način i odgodom  rješenja ulaganjem pravnog lijeka, na što svatko ima pravo), ali ima druge razloge. Primjerice, tako pokušava za sebe dobiti koncesiju ili takvim opstruiranjem stečajnog dužnika, odnosno društva kćeri, pokušava ga osloboditi za novog koncesionara. Takva aktivnost potpuno je legitimna i tomu se nema što dodati. Međutim, Državno odvjetništvo ne može i nema pravo postupati tako jer to znači da se zapravo odreklo državne tražbine, a na to nema pravo.

Komu je u interesu?

Na to nema pravo ni zato što se tako očito svrstava na stranu onih koji žele propast stečajnog dužnika, a onaj tko predstavlja državu, koja je uz to stečajna vjerovnica, ne može se tako ponašati. Doista je nevjerojatno prigovarati stečajnom planu zato što je osnivač tvrtke kćeri i stečajni dužnik ili zato što kod stečajnog dužnika nema prometa na žiro-računu koji je blokirao upravo onaj tko prigovara, odnosno onaj koga prigovaratelj zastupa.

Vrijeme prolazi, izgledi za spas stečajnog dužnika (ciglane, koja je neka vrsta zaštitnog znaka grada Sinja, jedan od malo poslovnih subjekata koji još nisu mrtvi, ali su ‘na aparatima‘ sve su manji. Hoće li netko reagirati na vrijeme ili ćemo kao i mnogo puta prije nakon ‘smrti‘ subjekta koji je za sada ‘na aparatima‘ voditi akademska rasprave o tome što je tko i kada trebao učiniti, slično kao što se danas lamentira o katastrofalnim propustima u postupcima pretvorbe i denacionalizacije). Kad problem očistimo od svih viškova, jasno je da bi tvrtka kći zaposlila nove ljude i da bi izlaganje tržištu udjela u njoj osiguralo znatan novac stečajnim vjerovnicima. Ako nje ne bude, kad je riječ o imovini, stečajni postupak slobodno se može obustaviti, a vjerovnici neće naplatiti ni djelić tražbine.