Die-sell-bloom. Tako se na engleskome izgovara ime Jeroena Dijsselbloema, mladog političara (rođen 1966.) koji je u studenome imenovan nizozemskim ministrom financija u drugoj vladi premijera Ruttea, a početkom godine i predsjedateljem eurozone
A onda, samo deset dana nakon njegova imenovanja za nasljednika Jean-Claudea Junckera, Dijsselbloem je ponovno osvanuo na europskim naslovnicama, i to u kontekstu koji se nije očekivao od ekonomski ‘ultraliberalne’ Nizozemske.
Nacionalizirao je SNS banku, koja je procijenjena sistemskom, zbog čega bi padom mogla prouzročiti velik poremećaj u financijskom i gospodarskom sustavu zemlje.
Izbjegavanje rizika Četvrta po veličini, SNS banka bez je sumnje važna, no ostalo je nejasno kakav bi učinak imao stečaj takve banke na financijski sustav. Prava analiza troška/dobiti nije izložena, valjda zato što zapravo nitko ne može shvatiti doseg i posljedice takva poteza u sustavu. Pa je stoga lakše odabrati ‘jednostavniji’ put i novcem poreznih obveznika riješiti ‘sve u paketu’, bez razlikovanja koliko pojedini dio banke ima sistemsku važnost i utjecaj.Tako se izbjegavaju rizični eksperimenti poput islandskoga kojim bi se poslala jasna poruka upravama banaka da su jednaki kao drugi koporativni subjekti, odgovorni za svoje poteze nastojeći zadovoljiti osobne i apetite dioničara za rastom. A upravo je pogreške u upravljanju nizozemski premijer Rutte naveo kao uzroke pada SNS banke, za razliku od prijašnje dvije nacionalizacije, ABN Amro i ING banke, kad je uzrok bio u financijskoj krizi 2008. No čini se da je financijska kriza ipak jako utjecala i na sudbinu SNS banke jer je u nekoliko godina prije izbijanja krize iz relativno male i stabilne banke prerasla u glavnoga financijskog igrača, posebno izložena nekretninama. Ključni trenutak bio je uspješan izlazak na burzu 2006. kojim je SNS prikupio 1,35 milijardi eura, od kojih je 810 milijuna već iste godine iskoristio za kupnju dijela velikoga nekretninskog fonda, nekoć javnog fonda za poticanu stanogradnju. Tim je potezom SNS banka postala najvažniji financijaš nekretnina u Nizozemskoj, a poslije je novim akvizicijama proširila bankarski i osiguravateljski portfelj, no čak ni (još uvijek) profitabilne akvizicije ne uspijevaju gubitke koje je izazvao pad vrijednosti recentnih nekretninskih projekata i propast njihovih vlasnika.Kritičari nizozemske Narodne banke (DNB) upozoravaju upravo na to razdoblje prije izbijanja krize tvrdeći da je već tada trebala reagirati i smanjiti izloženost SNS banke nekretninama te pooštriti kontrolu poslovanja.
Interventni zakon No DNB tad nije reagirala, u međuvremenu se s državom bavila spašavanjem ABN Amro banke od propasti u sklopu belgijske Fortis banke te ING banke od kraha tržišta nekretninama. SNS banka već je treća od četiri najveće banke koje su od početka krize prešle u državne ruke. Za razliku od ABN Amro i ING banke, u kojima je nacionalizacija provedena poštujući dioničare i vlasnike obveznica, Dijsselbloem je SNS banku uistinu potpuno nacionalizirao razvlastivši njezine dioničare uz obrazloženje da bi banka ionako propala. Na temelju specijalnoga, nedavno donesenog ‘Interventnog zakona’, kojim su državi pružene neograničene mogućnosti u izvanrednim situacijama, spašen je novac klijenata i štediša. Država je na kraju, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja privatizacije, odlučila intervenirati s 3,7 milijardi eura, što je dodatni uteg od 0,6 posto proračunskog deficita na već planiranih (i u europskim okvirima prihvatljivih) tri posto deficita.Hoće li cijena po poreznom obvezniku porasti iznad procijenjenih 250 eura ove godine, ovisi o eventualnim dodatnim troškovima, ishodu očekivanih tužbi dioničara i eventualnoj zaradi od buduće prodaje banke.
Posebna rasprava razvila se o upravljanju nacionaliziranim tvrtkama koje su na tržištu, potaknuta saznanjima o plaćama i bonusima starih članova Uprave, ali i bruto plaćom od 500.000 eura na godinu, koliko je ponuđeno novom predsjedniku Uprave SNS banke. Pozivanje na ‘tržišne uvjete’ suprotstavlja se stajalištu da su zaposlenici banke sad javni službenici, pa bi i za njih trebale vrijediti norme štednje i plaća iz javnog sektora.Bit će zanimljivo vidjeti i što će taj potez značiti za Nizozemsku u daljnjim raspravama o pristupu krizi u Europi u kojima je dosad tvrdo nastupala, ali i za Dijsselbloema kao predsjedatelja eurozone jer je postavio nove kriterije u rješavanju izvanrednih situacija u bankarstvu. Europske kolege u međuvremenu su, bez sumnje, svladali izgovor Dijsselbloemova prezimena.