Korona i biznis
11. prosinac 2015.

Zbrka s terminima mogla bi iznajmljivače stajati velikih kazni

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Spor između Ministarstva graditeljstva i Zajednice obiteljskog turizma HGK zbog energetskog certifikata još traje iako se približava 1. siječnja kad nastupaju kazne za one koji ga nemaju, a trebali bi ga imati. Zajednica tvrdi da ga oni koji pružaju ‘ugostiteljske usluge u domaćinstvu‘ ne moraju imati

Rasprava o energetskim certifikatima traje već neko vrijeme, a rasplamsala se baš uoči datuma koji je zakonodavac odredio kao ‘dan D‘ – 1. siječnja 2016. Zakon o gradnji taj je rok odredio da do njega svi na koje se ta odredba odnosi moraju nabaviti energetski certifikat, a oni koji to ne zadovolje bit će izloženi prijetnji od velikih novčanih kazni, od 5000 kuna (minimalna kazna) do 10.000 kuna (maksimalna). K tome, nakon plaćanja kazne jedanput nitko neće biti oslobođen daljnjeg plaćanja, što se može protegnuti unedogled i dosegnuti astronomske iznose. Nadalje, neovisno o iznosu, ako se kazna ne plati, izgledne su sve posljedice koje slijede ako postoji dug prema državi, od nemogućnosti sudjelovanja na natječajima do nemogućnosti registriranja vozila.

Različite formulacije

Aktualna rasprava vodi se između Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja i Zajednice obiteljskog turizma Hrvatske gospodarske komore. Stajališta su potpuno nepomirljiva i kako vrijeme prolazi, razlike su sve veće. Zajednica tvrdi da se obveza pribavljanja certifikata ne odnosi na njihove članove jer se u njihovu temeljnom Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti posebno tretiraju ‘ugostiteljske usluge u domaćinstvu i na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu‘, pa prema tom zakonu ugostiteljske usluge u domaćinstvu može pružati fizička osoba građanin, odnosno iznajmljivač.

U daljnjim se stavcima objašnjava što se podrazumijeva pod ‘ugostiteljskom uslugom u domaćinstvu‘. Nigdje se ne spominje usluga iznajmljivanja stana, sobe, kuće, a upravo je to formulacija koju rabi Zakon o gradnji, prema kojem je vlasnik zgrade za koju se izdaje energetski certifikat dužan prije prodaje, iznajmljivanja, davanja u zakup ili davanja na leasing zgrade ili njezina dijela pribaviti energetski certifikat. Isto je tako dužan kupcu, najmoprimcu, zakupcu odnosno primatelju leasinga predati energetski certifikat ili njegovu fotokopiju). Ministarstvo tvrdi kako svi stambeni prostori koji se iznajmljuju, a veći su od pedeset četvornih metara, moraju imati certifikat o energetskoj učinkovitosti te da argumenti koje Zajednica iznosi u javnosti nisu prihvatljivi.

Tko ima pravo

Iako to baš nije toliko često, ovdje se moramo prikloniti Ministarstvu i dati mu za pravo. Evo i argumentacije: ponajprije, točno je da formulacija iz dvaju zakona nije baš usklađena, ali to je ionako čest slučaj. Međutim, rješenje je u tumačenju i jedne i druge pravne norme, a to je tumačenje to važnije ako se zna da je odredba iz Zakona o gradnji provedba europske smjernice. U toj smjernici, inače, stoji i mogućnost države da neke kategorije oslobodi te obveze, odnosno da je drukčije uredi, ali ne i da to mora učiniti. Treba naglasiti i da je ukupna briga za racionalno iskorištavanje energije jedna od strateških odrednica ne samo nacionalnoga nego i europskog i svjetskog zakonodavstva. Dakle, država nas potiče da najprije utvrdimo je li potrošnja racionalna obzirom na stanje zgrade i/ili njezina dijela i, ako nije racionalna, da to promijenimo. Iako država u toj brizi baš nije dosljedna, pa tako, primjerice, obvezu uređenja fasada ne propisuje za već sagrađene objekte (iako je mogla), i iako se nije odlučila za aktivne mjere, jasno je da od energetskog certificiranja svi imamo korist i da se tako  uvodi neki  red. Ključno je naglasiti da u pravu postoji načelo prema kojemu oznaka ili naziv nisu važni, još manje odlučni. To znači da stvarno nije važno je li terminologija dvaju zakona istovjetna i ako nije, zašto nije. Ako je nuždan energetski certifikat za slučajeve najma, zakupa ili leasinga zgrade ili njezina posebnog dijela, onda se mora utvrditi zašto se to ne bi odnosilo na osobe koje Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti naziva iznajmljivačima jer sâm taj pojam implicira da je riječ o najmu i onda sporan može biti samo predmet najma.

Što učiniti

Budući da se oko 63.000 tisuće obiteljskih domaćinstava koja primaju turiste u svojim kućama, apartmanima ili stanovima našlo u procijepu između preporuke Zajednice (nije baš jasno je li ona spremna snositi posljedice poziva na nepribavljanje certifikata ako bude sankcija, ali prilično smo sigurni da nije) i jasnih stajališta Ministarstva. Rok je vrlo blizu. Dobro je što malo tih osoba pruža usluge zimi, ali i proljeće će brzo doći, a postupak u pravilu traje malo više od sto dana. Zbog svega bilo bi pametno da iznajmljivači bar pokrenu postupak dobivanja certifikata, ako ga već nisu pribavili, te da deponiraju svoju izjavu prema kojoj to čine samo zato što ih na to gotovo prisiljava Ministarstvo, što im osigurava da pridrže pravo na potraživanje sredstava potrošenih za certifikat u slučaju da sljedeći mjeseci donesu ‘presudu‘ u korist Zajednice.