Mudrac Zlato, moj učitelj, vrlo je subverzivan starčić. On tiho, bez nasilja, bez agitacije, nenametljivo, ali uporno podriva postojeći sustav. Od prekaljenih revolucionara razlikuje se po tome što ga vlast savršeno ne zanima.
Njegov posvemašnji prezir prema njoj najsnažnije se očituje baš onda kada ga ona nastoji zloupotrijebiti. Taj žuti plemeniti metal bez otpora pristaje da bude iskorišten. On se ne žali, niti se otima. Svojim nijemim trpljenjem upozorava silovatelje da će, bez obzira na njihovu navodnu moć, njegova biti zadnja. A nije da te čudne kreature ne pokušavaju.
Ne možete biti sljedbenikom mudraca Zlata a da ne budete bombardirani svakovrsnim teorijama urote koje govore o manipulacijama na tržištu plemenitih kovina. Njihov je navodni cilj da se cijena zlata, uz pomoć mnoštva maštovitih metoda drži što je moguće niže, a sve kako mase ne bi otkrile da u globalnome monetarnom sustavu nešto opasno ne štima.‘Molim? ‘, možda ćete se iznenađeno zapitati. ‘Ako je 1700 dolara za uncu nisko, što je onda visoko?‘ Izvrsno pitanje! Na ovome bih vam mjestu mogao navesti riječi ovoga ili onoga ekonomskog, monetarnog, investicijskog, geološkog i inog stručnjaka za kojega postoji medijski zapis s argumentiranom tvrdnjom da će cijena zlata dostići 2.000, 3.000, 4.000, 5.000, 6.000, 7.000, 8.000, 9.000, 10.000 i više dolara za uncu.
Ali neću. Sva ta licitiranja cijenom zapravo promašuju srž: mudraca Zlata ne možete kupiti. On je nepotkupljivi učitelj. Njegova je mudrost neprocjenjiva. Ne pokušavajte ga kupiti, jer biste se mogli naći u nevolji. Umjesto toga, staroga mudraca treba slušati. Treba pozorno pratiti svaki njegov pokret. Ako budete tako činili, zlato će u vaše ruke pritjecati obilno, bez napora, praktički badava. Zvuči nevjerojatno, ali je tako. Ja sam još uvijek prilično tvrdoglav, pa mudračevu poduku prihvaćam polako i s nevjericom. Ne bih trebao, znam, ali ne mogu drugačije jer otrov Njegove Ekselencije Papirnatoga Novca, premda sve manje, još uvijek kruži mojim žilama.No, da se vratimo na temu. Umjesto spominjanja teorija urote ili licitiranja mogućim cjenovnim razinama zlata u mjesecima i godinama koje su pred nama, podijelit ću s vama par neospornih činjenica, koje čak i najljući mudračevi neprijatelji ne dovode u pitanje. To činim zato jer želim da se zamislite.
Tržište zlata najtajnovitije je tržište na svijetu Vodeće svjetske središnje banke navodno posjeduju znatne količine žute plemenite kovine. Američki FED više od 8 tisuća tona, njemačka središnja banka gotovo 3.400 tona, talijanska 2.400 tona, švicarska oko tisuću... Središnje banke ukupno 111 zemalja svijeta posjeduju sveukupno gotovo 31 tisuću tona zlata. (Hrvatska ne spada u taj elitni krug, naša središnja banka nema ga ni grama, za razliku od slovenske, srbijanske i makedonske koje nemaju goleme količine, ali svejedno svaka ima po nekoliko tona.)
Međutim, gdje se svo to zlato zapravo nalazi, nije baš sasvim jasno. Njemačko je zlato navodno u Sjedinjenim Državama, venecuelansko u Londonu, za nizozemsko se zna samo to da nije u Nizozemskoj, libijsko je za Gadafija bilo u Švicarskoj, a sada samo dragi Bog zna gdje je. Američko je zlato navodno u jednoj dobro čuvanoj vojnoj utvrdi u Kentuckyju, ali ga već četrdeset godina nitko nije vidio. Neki će reći kako je tajnovitost logična, jer se ipak radi o osjetljivome podatku koji može ugroziti sigurnost zlatnih rezervi. No, bilo bi zgodno da se u financijskim izvještajima središnjih banaka, koji se objavljuju najmanje jednom godišnje, zlato u trezoru iskazuje u zasebnome retku, odvojeno od zlata iznajmljenog drugim financijskim institucijama. Tada bi bilo mnogo jasnije koliko stvarnoga zlata zapravo postoji, a koliko se radi samo o dvostrukome računanju jedne te iste količine, jednom u bilanci središnje banke, a drugi puta u bilanci komercijalne banke ili bilo koje druge financijske institucije koja je zlato unajmila.
Nadalje, globalni igrači koji posjeduju velike količine zlata, ukoliko ga odluče prodati, gotovo nikada to ne čine transparentno, s namjerom da ga prodaju po tržišnome načelu "tko da više". Umjesto toga, posao se obično sklapa izravnom pogodbom, pri čemu se razlozi uopće ne skrivaju. Kada je u rujnu 2010. godine Međunarodni monetarni fond prodao deset tona zlata iz vlastitih rezervi središnjoj banci Bangladeša bez licitacije, bilo je jasno da je izravna trgovina obavljena kako se tržište ne bi "nekontrolirano uzbunilo", a cijena zlata naglo skočila. Jer da je prodaja bila otvorena i javna, na licitaciju bi se zacijelo prijavilo još nekoliko središnjih banaka, među kojima sigurno i kineska i indijska, a dostignuta cijena, lako je moguće, srušila bi sve povijesne rekorde. A ovako, tko će ga znati zašto je baš Bangladeš odabran za kupca, a ne, recimo, Kamerun, Papua Nova Gvineja ili, nedajbože, Hrvatska.
Kinezi zlato kupuju sve više, a Indijci ga kupuju kao da su pomahnitali. Ako ste u osnovnoj školi na satu zemljopisa prespavali podatak o Kini i Indiji kao dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta, podsjećam vas da one zajedno imaju dvije i pol milijarde stanovnika, ili nešto više od trećine ukupne svjetske populacije. Kina je ujedno i najveći svjetski proizvođač zlata, no zlato se iz Kine ne izvozi, nego se konzumira isključivo od strane kineske središnje banke i kineskih građana. A Kinezi kupuju li ga kupuju, zbog čega im domaća proizvodnja nije dovoljna, pa još moraju i uvoziti. A uvoz je u 2011. godini u odnosu na prethodnu godinu povećan šest puta!
Indijska je nacija pak najbjesomučniji globalni kupac zlata. Već se godinama nalazi na prvome mjestu po kupljenim zlatnim tonama. Očuvanje osobne imovine u zlatu ondje ima dugu i duboko ukorijenjenu tradiciju. Prema nekim procjenama, čak 50 posto ukupnoga godišnjeg bruto nacionalnog proizvoda Indije skriveno je u zlatu u indijskim čarapama i madracima. Zlatnih rudnika, međutim, u Indiji nema, zbog čega se količina uvezenoga zlata u Indiju u 2011. godini popela na vrtoglavih 969 tona. Ni jedna nacija na svijetu nije toliko raspomamljena za zlatom. A budući da je indijski natalitet visok, može se očekivati da će trend porasta potražnje na indijskome poluotoku biti nastavljen, a vjerojatno i ubrzan.
Zlato i papirnati novac tisućama su godina bili u čvrstoj bračnoj zajednici Njih dvoje voljeli su se javno. Nitko nije mogao reći da je bogat ako ne bi posjedovao određenu količinu žute plemenite kovine. Ali se na sceni zatim pojavio brakolomac, američki dolar. On je uz pomoć nekoliko iznimno lukavih trikova preoteo zlatu njegovu družicu. Dolar je oženio pojam novca, a zatim je učinio sve da svoga takmaca uništi i pokopa na groblju povijesti. To mu je gotovo i uspjelo. Mudrac Zlato pacifistički se predao svojoj sudbini.
Američkoj bi zelenoj kreaturi za svagda uspjelo zlatno žutu zamijeniti zelenom bojom da se nije uobrazio. Umislio si je da je otkrio formulu drevnih alkemičara kojom se olovo navodno može pretvoriti u zlato. Taj umišljaj učinio ga je terminalno bolesnim, opasnim i nepredvidljivim. On halucinira, vidi opasnosti ondje gdje ih nema, a ne vidi ih gdje ih ima. A najveća opasnost prijeti mu upravo od onoga kome je desetljećima radio o glavi. Riječ je dakako o prevarenome mužu, mudracu Zlatu. Taj starčić nije ogorčen, on je samo naučio lekciju, pa polako ali sigurno radi u korist štete svoga ljutoga protivnika. Dolaru to očito još nije jasno, pa nastavlja živjeti život umišljene veličine. S njime bezbrižno žive u blaženome neznanju milijuni ljudi opčinjeni oholim zelembaćem i drugim šarenim papirićima zasnovanim na njemu.
Euro je jedan od njegovih paževa, a hrvatska mu je kuna druga kopija zamjenika petog pomoćnika. Nasuprot njima, milijarde Kineza i Indijaca klade se na mudraca koji je tisućljećima novcu bio alfa mužjak. Što mislite, dragi čitaoci, tko će u toj nesmiljenoj borbi pobijediti? Treba imati spreman odgovor na to pitanje, kako ne bismo svoju investicijsku priču završili na krivoj, gubitničkoj strani.
Sven Sambunjak, savjetnik za ulaganje u plemenite kovine i urednik portala www.srebrozlato.com