Potkraj 2011. godine, uz dosta uobičajeni modus operandi (hitan postupak, već druga novela u istoj godini, izostanak svakoga smislenog i istraživanjima potkrijepljenog obrazloženja) usvojena je novela Zakona o prostornom uređenju i gradnji kojom je, između ostalog, propisana mogućnost građenja građevine za potrebe prijavljenoga obiteljskog poljoprivrednoga gospodarstva i pružanje ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu, obrta registriranog za obavljanje poljoprivrede ili pravne osobe registrirane za obavljanje poljoprivrede ako se nalazi na zemljištu (ranije građevinskoj parceli) površine od najmanje tri hektara i udaljenoj od obalne crte najmanje 100 m, odnosno 50 m na otocima.
Građevina može imati prizemlje do 400 četvornih metara (ranije 200) građevinske (bruto) površine i može biti najveće visine do pet metara i/ili potpuno ukopan podrum do 1000 četvornih metara građevinske (bruto) površine (ranije bez podruma).
Slab interes Ne može se tvrditi da nitko do sada nije iskoristio tu zakonsku mogućnost, koja eliminira samovolju lokalnih moćnika i općenito lokalne samouprave. No ipak je za sada riječ o jako skromnim brojevima. Već i samo jedna takva građevina sama po sebi znači kultiviranje cijelog zemljišta, angažiranje građevinske operative i trajno (makar i sezonsko) zapošljavanje ili samozapošljavanje najmanje pet osoba za opsluživanje takvoga gospodarstva. Kada se taj broj pomnoži s primjerice tisuću takvih projekata, a već i potencijal otoka Brača, koji ima površinu od gotovo 400 četvornih kilometara zemljišta, veći je od toga broja, da i ne govorimo o drugim otocima, dobijemo 5000 novozaposlenih osoba koje plaćaju poreze i doprinose u državni proračun.
Već navedeno znači jasan ekonomski interes države, da i ne govorimo o boljoj turističkoj ponudi i smanjenom riziku požara i općenito boljem turističkom i ekološkom okruženju i naravno interesu ulagača koji bi mogli ostvariti profit. Zašto je onda realizacija slaba, odnosno zašto nema interesa za takvu vrstu djelatnosti?
Što promijeniti Zna se da je osnovni problem glede zemljišta u Hrvatskoj njegova usitnjenost. Kada se to uzme u obzir, jasno je da su parcele od 30.000 četvornih metara (tri hektara) prava rijetkost, a tako će i ostati ako se ne donesu neki prateći propisi, primjerice pravo otkupa eventualno nedostajuće manje površine i slično, koji do danas ne postoje. Nije zanemarivo ni to što je kupnja kultiviranoga poljoprivrednog zemljišta površine tri hektara znatno skuplja nego gradnja dopuštene zgrade. Stoga se treba pitati zašto inzistirati na površini od tri ha, odnosno zašto se sada postojeće rješenje na odgovarajući način ne primijeni i na manje, ali još uvijek velike i dominantno poljoprivredne površine? Primjerice, na jedan hektar, 100 četvornih metara prizemlja i 250 podruma. Treba naglasiti da je parcela s površinom jednog hektara stvarno dosta velika parcela, što se možda onima koji nikada ne izlaze iz kancelarije ne čini tako.
Također bi trebalo promisliti o rješenju prema kojemu je određenu površinu moguće zamijeniti određenim brojem zaposlenika u punom radnom vremenu (slično kao što se radi glede parkirnih mjesta s gradnjama u centrima gradova), uz jaka sredstva osiguranja za sprečavanje manipulacije (ugovorna kazna, hipoteka...). Bilo bi korisno i da se ne smije raditi o zemljištu određene površine koje može biti i nekultivirano, nego o obrađenom, kultiviranom zemljištu koje takvo mora biti i za cijelog tijeka trajanja povlastice (znači dok postoji zgrada).
Velike mogućnosti Navedene zakonske promjene ne zahtijevaju baš nikakve troškove, riječ je o možda nekoliko dana kvalitetnog uobličavanja teksta i uz prikladnu promidžbu rezultati ne bi izostali. Uz malo mašte lako je zamisliti uređena gospodarstva sa stalno zaposlenim radnicima čiji proizvodi imaju veliko tržište već i u gostima koji dolaze na to gospodarstvo, s bazenima za goste (uzgred, gradnju bazena država sufinancira već sada), sa sezonom koja bi trajala bitno dulje od sadašnjih 60 dana, s vinskim i maslinarskim stazama, s turističkim jahanjem, možda s većom ponudom radnih mjesta od potražnje, s minimaliziranom opasnošću od širenja požara ako izbiju... Mogućnosti ima na pretek, prije svega za zaradu.
Upravo iz svih tih razloga zakonodavac bi se trebao angažirati na predloženim ipak sitnim promjenama, pa možda i dodjeljujući posebnu subvenciju namjenskih kredita uključujući i kupnju zemljišta ili će se pasivnošću još jednom propustiti prigoda i još jednim nerealnim propisom onemogućiti toliko potrebne investicije.
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer