Od 2009. do 2016. bilo je dobro razdoblje za burzovne ulagače, posebno one koji su ulagali u ekonomiju SAD-a. Indeks S&P od svoga se legendarnoga dna na 666 u ožujku 2009. povećao više od tri puta, na iznad 2000 bodova. Godina 2016. bila je posebno zanimljiva. Najprije je početkom godine znatno pala burza, onda su se tijekom godine dogodila još dva ‘katastrofalna‘ događaja koja su trebala označiti smak svijeta, Brexit i predsjednik Donald Trump, no bila su izrazito pozitivna za vrijednosti dionica. Godina 2017. također obećava nekoliko potencijalno ‘katastrofalnih‘ događaja: izbori u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, problemi banaka u Italiji. Ipak, investitori trebaju biti zainteresirani za nešto posve drugo, za posljedice dizanja kamatnih stopa na cijenu dionica pojedinih poduzeća, ali ne zbog makroekonomskih razloga, nego zbog mikroekonomskih. Da bismo mogli potpuno razumjeti odnos između cijena dionica i kamatnih stopa iz pojedinačne perspektive poduzeća, moramo razumjeti kako vrijednost dionica utječe na odlučivanje u poduzećima u ekonomiji koja se znatno oslanja na tržište kapitala kao SAD.
Uklanjanje likvidnosti
U američkoj ekonomiji potpuno je normalno da se poslovni događaji normiraju cijenom dionice poduzeća. Tako su bonusi menadžera isplaćeni u opcijama i dionicama i od menadžera se očekuje da u nekom roku cijena dionice postigne određenu vrijednost. Da bismo mogli razumjeti kako monetarna politika utječe na vrijednosti dionica, moramo znati da je posljednjih 15 godina bilo razdoblje obilježeno znatno niskim kamatnim stopama i visokom likvidnošću ekonomije SAD-a. Ekonomska kriza 2008. samo je dodatno povećala količinu novca u ekonomiji. Uspješne tvrtke postale su iznimno likvidne i tražile su način da se riješe likvidnosti i vrate novac ulagačima. Prvi korak u vraćanju novca bila je isplata dividendi. Tako su je neka poduzeća počela isplaćivati prvi put. Primjer je Microsoft koji je nakon više od dvadeset godina postojanja 2007.prvi put isplatio dividendu. Drugi korak bila je kupnja vlastitih dionica. Poduzeća su počela upotrebljavati viškove likvidnosti kako bi kupila vlastite dionice na otvorenom tržištu. Treći je korak kombinacija niskih kamatnih stopa, visoke likvidnosti ekonomije i menadžera koji ovise o cijeni dionica, što je dovelo do toga da su mnoga poduzeća počela izdavati obveznice kako bi kupovala dionice i tako povećala njihovu vrijednost. Logika ovoga vrlo je jednostavna: viša cijena dionice nagrada je za investitore, a cijena izdanoga duga dovoljno je niska da kamatni trošak ne utječe znatno na račun dobiti i gubitka. Upravo je taj treći korak moguć samo u razdobljima niskih kamatnih stopa.
Problem za ulagače
Za ulagače nastaje problem zato što su neka poduzeća potpuno izgubila kontrolu nad tim procesom. Primjer je Apple koji je u devet mjeseci 2016. izdao 22 milijarde dolara novoga duga i kupio 29 milijardi dolara vlastitih dionica, a još su ekstremniji primjer poduzeća koja imaju negativan kapital i prema tome su insolventna. S rastom kamatnih stopa povećanje cijena dionica kupnjom vlastitih dionica postaje znatno skuplje nego prije i s rastom troškova može se očekivati da će većina poduzeća morati odustati od te prakse. Upravo će zato 2017. biti godina u kojoj će ozbiljni investitori, koji kontroliraju svoj investicijski proces, razumiju odnose na tržištu i sposobni su razdvojiti stanje u bilanci od procesa trgovanja, jako profitirati. Fondovski menadžeri koji slijede tržište, a posebno druge analitičare, zbog promjene monetarne politike i nemogućnosti poduzeća da jeftino financiraju kupnju vlastitih dionica mogli bi se naći s portfeljima koji nisu stabilni i ne mogu ostvariti povrate. To vrijedi i za investitore. Iako se ulaganjima u investicijske fondove dobije mogućnost diverzifikacije i novac se prepušta profesionalnome fondovskom menadžeru, treba razumjeti kako točno fondovski menadžer odlučuje. Formula je jasna: ako imate fondovskog menadžera koji nije u stanju povezati makroekonomske procese s mikroekonomskim ponašanjem poduzeća u portfelju, ulažete prema savjetima pogrešnoga fondovskog menadžera.
Autor: Neven Vidaković, izvršni direktor za portfelje u Platinum Investu i profesor na ZŠEM-u