‘Primitivna ekonomija‘ je oblik svjetskog gospodarstva koji nas čeka u 2016. godini. Prisiljeni smo na taj sirovi ekonomski model nakon niza godina sa slabim reakcijama iz središnjih banaka i nedovoljnih reformskih poteza političara. A u toj vrsti ekonomije svim scenarijima upravlja samo jedan faktor – američki dolar i njegov smjer kretanja.
Od velike financijske krize ukupan globalni dug u odnosu na BDP narastao je za 17 postotnih bodova, odnosno nastalo je čak 57 trilijuna dolara novog duga i većina je denominirana u američkim dolarima, a napravile su ga većinom zemlje u razvoju, uključujući Kinu. Pritisak je dodatno stvoren kako su valute tih tržišta zabilježile pad od 20 do čak 50 posto u nekim slučajevima, a dužničko opterećenje je i dalje raslo unatoč operativnoj taktici ‘niži prinosi na duže rokove‘. Suočene s borbom da otplate dugove, zemlje u razvoju smanjile su investicije i kapitalna ulaganja, a u tom procesu smanjile su i uvoz iz Europe i SAD-a. Zbog snažnog dolara ne samo da je postalo sve teže otplaćivati dug već se i obrnutom vezom s cijenom roba, smanjila cijena nafte, metala i poljoprivrednih proizvoda pri čemu se onda ‘višak štednje‘ iz Kine, Saudijske Arabije, Norveške, Meksika i Brazila pretvorio u deficit.
Priča ide ovako: u okruženju sa stalnim rastom duga koji onemogućava rast, donositelji odluka (a to su središnje banke) smanjuju cijenu kapitala (COC) kako bi zadržali vrijednost imovine. Niski prinos utječe da očekivana vrijednost imovine poraste i ‘voila‘ – svijet je ponovno u redu. Problem je naravno da je taj model utemeljen na kolateralu, a vrijednost kolaterala zasnovana je na trenutnoj cijeni i također kvaliteti. Tako je, primjerice, ‘spread‘ (razlika između kupovne cijene i prodajne cijene) za ‘junk‘ obveznice porasla sa 700 na 1400 baznih poena u manje od dvije godine, pa jesu li stoga po kvaliteti bolje ili gore? Gore, naravno, a to se sve događalo prije no što je Fed potvrdio namjeru podizanja kamata.
Govorimo o uistinu primitivnoj ekonomiji. Nitko ne može tolerirati jači dolar jer smanjuje budući rast, višak štednje, cijene roba, produktivnost… i to se sve događa u trenutku kada se sprema promjena paradigme: Fed se osjeća natjeranim da podigne kamatne stope, globalna ne-štednja poništava stimulativne mjere Europske središnje banke i centralne banke Japana, a pod udarom je i kvaliteta imovine jer su deflacija, snažni dolar i cijene roba i dalje na najnižim razinama u više desetljeća, odnosno najviše za USD.
Kako smo dospjeli u situaciju da su predvodnici politike središnje banke SAD-a, Velike Britanije, Japana i one zadužene za Eurozonu - čitava strategija Feda dok ga je vodio Ben Bernanke zasnivala se na studiji koju su 2003. godine priredili Gauti Eggertson iz MMF-a i Michael Woodford sa sveučilišta Princeton, a najnoviji hit je novo razmišljanje Joshue Hausmana i Johanessa Wielanda pod nazivom "Abenomics: An update". Donositelji odluka vrlo često traže uporište za svoje poteze u akademskoj zajednici, a ova studija zacementirala je pozicije koje Mario Draghi, Ben Bernanke i sada Janet Yellen nastavljaju isticati: monetarna politika ne može samostalno funkcionirati, bez podrške fiskalne politike. Utječe li to na promjene u odlukama? Očito je da SAD neće dobiti veliki fiskalni poticaj u godini pred predsjedničke izbore, a nedavno je tržište u Japanu ostalo iznenađeno komentarima središnje banke o mogućim rezovima u porezu na dobit umjesto da reagiraju na nižu inflaciju i BDP, od očekivanih, tiskanjem više novca.
Središnje banke jednostavno sumnjaju u efekte niskih prinosa na ekonomiju i počinju prihvaćati, na akademskoj razini, ali ne još uvijek javno, neželjene posljedice pri čemu je alokacija kapitala u osnovi manjkava i ekstremno inflaciona na imovinu. To je opasna pozicija. Vrijednost imovine ne samo da se pogoršava zbog manje kvalitete već i kroz inflacioni skok u valuaciji zbog ‘lower fo longer…‘ teorije, nužne za isplatu duga.
Studija iz 2003. bila je jednosmjerna ulica, nema ispravnog izlaza osim ako se spusti vrijednost dolara, poveća produktivnost, ostvari se tehnološki napredak ili ekonomski model prema kojem se novac dodjeljuje za podršku 80 posto tvrtki koje su u osnovi malo i srednje poduzetništvo i stvaraju 85 posto novih poslova i 95 ukupne produktivnosti, umjesto podržavanja 20 posto gospodarstva koji čine tvrtke na burzama i državna poduzeća, kako sam to opisao u svojoj teoriji ‘Bermuda Triangle of economics‘. No, to je, čini se, poprilično nevjerojatan ishod u svijetu političke neodgovornosti i ignoriranja svega što je utemeljeno na ekonomiji.
Od svih navedenih stvari koje mogu poništiti ili premostiti balon kolateralizirane imovine, slabiji dolar se čini kao najvjerojatnija i najjeftinija mogućnost.
Kako se jeftiniji dolar može podudarati s odlukom Feda o podizanju kamatnih stopa? Činjenica je da je američki dolar obrnuto povezan sa smjerom kamatne stope. U četiri od pet posljednjih ciklusa podizanja stope, vrhunac vrijednosti dolara dogodio se u prvom ciklusu. Zaključak je stoga da budućnost financijskog tržišta leži u smjeru kretanja valute SAD-a.
- Očekujem da ćemo u prvom i drugom kvartalu 2016. vidjeti niske razine u inflaciji i prinosima, tržištima u razvoju, za robe kao što su zlato, srebro, platina i energenti te općenito rast, kapitalna ulaganja i investicije dok će rasti dolar, kvaliteta imovine, nenaplativi krediti, zarade banaka, dividende, kaže Steen Jakobsen, glavni ekonomist Saxo Banke.
Jedna od najvažnijih posljedica trenutnog razvoja događaja bit će dijeljenje liderske pozicije Kine i SAD-a: SAD s najvećim i najsnažnijim tržištem kapitala, a Kina sa svojim viškom ušteda i rastom. Kineska valuta ući će u grupu prvih pet valuta s kojima se najviše trguje do 2020., a lekcija iz skupog eksperimenta s dugom tržišta u razvoju bit će poticaj za više lokalnog financiranja i snažnije tržište kapitala, diljem tržišta u razvoju.
- Zagovaram prestanak dominacije američkog dolara, ali to ne znači da želim propast SAD-a. Jeftin novac jednostavno im nije donio ništa dobroga i američka je valuta sada obilježje propalog modela, a smanjenjem indirektne pomoći koju je SAD dobivala pozicijom globalne rezervne valute pomoći će SAD-u da se reformira i započne s ispravnom infrastrukturom i rastom produktivnosti, poručuje Jakobsen.