Aktualno Preporučeno Preporuka urednika Znanja

Upravni postupak: Kako je država pokušala prebaciti troškove na teret građana i poduzetnika

upravni postupak

Već dugo postoji tih, ali postojan otpor pravnoj normi donesenoj još 2012. prema kojoj u postupku pred upravnim sudom svaka strana snosi svoje troškove. Riječ je o noveli Zakona o upravnim sporovima iz 2010. koji je u temeljnoj verziji (prije novela) sadržavao članak 79. kojim je bilo propisano (pojednostavnjeno) da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila, a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora; pri djelomičnom uspjehu pak sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu. Ta je odredba trajala kraće od tri godine. Već u prosincu 2012. donesena je novela kojom je odredba sadržana u članku 79. u cijelosti promijenjena tako da je propisano da svaka stranka snosi svoje troškove. Odredbama o mjesnoj nadležnosti pak nastojalo se upravno sudovanje maksimalno približiti strankama pa je određeno da je za rješavanje u upravnom sporu mjesno nadležan upravni sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili sjedište. Tako su sudovi postali lakše dostupni građanima…

>>> Zaštićeni najmoprimci: Treba poštovati tržište i omogućiti im da se s vlasnicima nađu na pola puta

Nespretni argumenti

Prvo rješenje o naknadi troškova u upravnim sporovima bilo je da na kraju sudovanja troškove plaća onaj tko izgubi parnicu. Međutim, budući da je država često gubila i plaćala, dosjetila se da se troškovi bez obzira na ishod plaćaju popola. To je srušio Ustavni sud.
Ne treba mnogo analizirati ni tu odredbu ni stvarne razloge za njezino donošenje. Naime, broj prihvaćenih upravnih tužbi raste, a posljedično se država obvezuje na naknadu troškova postupka, koji su veliki i još rastu. Istodobno je svakom laiku jasno da je argument naveden u prijedlogu novele (približavanje građanima) samo prilično nespretan pokušaj branjenja nečega što se (bar tim argumentom) ne da braniti.

Naime, mjesna nadležnost prema prebivalištu ili boravištu ne znači približavanje građanima (Pa nisu, valjda, svi tužitelji građani, što je s pravnim osobama?), nego je jedino razumno, normalno rješenje u situaciji u kojoj je tuženik u pravilu država, koja u sjedištu suda ima zaposlenike koji je zastupaju (legendarna je istinita tvrdnja prema kojoj se zastupanje u pravilu svodi na tvrdnju ‘prigovara se tužbi u cijelosti kao neosnovanoj pozivanjem na razloge navedene u obrazloženju pobijanoga drugostupanjskog rješenja’).

>>> Što može vjerovnik nakon smrti vlasnika tvrtke ili obrta

Zanimljivo je analizirati obrazloženje prijedloga iz perspektive, primjerice, tužitelja iz Dubrovnika koji pokreće upravnosudski postupak u Upravnom sudu u Splitu, do kojega treba putovati 230 kilometara (u jednom smjeru) i prijeći dvije državne granice. Tko će razuman reći da je to primjer približavanja građanima?

Lakše je prepisati

Zakon je doživio drugu novelu u 2014., ali njome se nije interveniralo u članak 79. U povodu niza prijedloga za ocjenu suglasnosti članka 79. Zakona o upravnim sporovima sa Ustavom i Ustavni sud je 27. rujna 2016. donio odluku kojom je ukinuo članak 79. Zakona o upravnim sporovima, s time da taj članak prestaje vrijediti 31. ožujka 2017. ili ranije ako prije toga datuma zakonodavac donese novi članak 79. Ustavni sud zaključio je da je novelirani članak 79. Zakona o upravnim sporovima bio usmjeren na zaštitu financijskih interesa države (jer ona mora nadoknaditi trošak postupka u situaciji kad izgubi spor) pa se posljedično ne može smatrati da postoji legitiman cilj u javnom interesu. Isto je tako utvrđeno da je ukinuta zakonska odredba vrijeđala pravo stranaka na pravedno suđenje. Zakonodavac je, poštujući odluku Ustavnog suda (što, nažalost, nije stalna praksa), donio novi članak 79. Zakona o upravnim sporovima prepisavši tekst iz 2010. i samo dodavši novi stavak 2. prema kojemu se određuje da se vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom.

Skriveni poduzetnici

Sada ponovno imamo zakonsku normu za koju se zna da je prilično manjkava i da je jedino sudska praksa može popraviti. Međutim, to je ipak mnogo bolje od vremena u kojemu se troškovi nisu priznavali i u kojemu se jasno i naglašeno favorizirala država (i prema tom kriteriju). Međutim, na kraju ipak nije moguće zaobići veliki problem i nepravdu. Što učiniti sa svima onima koji su ostali bez naknade troškova postupka od 2012. od 2017.?

>>> Zakon je nedvosmislen: zabilježba ne ‘čuva’ vlasništvo od ovrhe

Ustavni sud spornu je normu ukinuo, a da je kojim slučajem poništena, učinak bi bio ‘od početka’ ili ‘ex tunc’. Iako se to ne stavlja na velika zvona, ukidanje neke pravne norme mnogo je manje učinkovito od njezina poništenja. Ako favoriziramo pravnu sigurnost i odgovornost na svim razinama, trebalo bi propisati poništenje kao pravilo. Do tada objektivno štitimo one koji predlažu i prihvaćaju neustavna rješenja, a oni to mnogo manje zaslužuju od onih koji ta rješenja trpe. S aspekta poduzetnika znakovito je da se u obrazloženju sada ukinute novele iz 2012. poduzetnike ‘sakrilo’ pod pojmom ‘druge stranke’ i na neki način svrstalo u tužitelje drugog reda.

Komentari