25. kolovoz 2018.

Vedran Obućina: Svijet se okreće multipolarnoj slici u kojoj SAD više nije jedina sila

Nakon što se SAD u svibnju povukao iz nuklearnog sporazuma s Iranom i ponovo uveo sankcije koje će stupiti na snagu u studenom, Europska unija našla se (ponovo) između dvije vatre, dva velika tržišta koja pokušava staviti u balans, s jedne strane nespremna da odabere stranu, s druge dovoljno mudra da iz interesa “sjedi na dvije stolice”.

>>>Trump se povukao iz nuklearnog sporazuma i uvodi opet sankcije Iranu

Trump, čija volatnilnost i nedostatak sluha za važnost diplomacije i neke ozbiljne, zrele strategije vanjskih odnosa samo pojačava poziciju Amerike kao velikog siledžije koji drugim zemljama nameće svoje prohtjeve, izazvao je Iran, kao prije toga i Kinu, da zahtjeva od EU jasniju poziciju u ovom sporu. No iako su se u javnim nastupima europskih političara mogle čuti izjave koje otkrivaju iritiaciju prema postupcima SAD-a, Unija i dalje taktizira. Tako je odgovor na traženje Irana da EU “plati cijenu” spašavanja nuklearnog sporazuma, uslijedio odgovor u vidu novog paketa ekonomskih poticaja projektima potpore iranskog gospodarskog i društvenog razvoja teškog 18 milijuna eura. Poruka je dakle jasna.

>>>EU: Zaštitit ćemo svoje interese u Iranu, blokada sankcija SAD-a danas stupa na snagu

O tome što ovaj razvoj situacije, jačanje napetosti između Irana i SAD-a te sve veća prisutnost kineskog kapitala na tržištu, znači za europsko gospodarstvo, može li se održati nuklearni sporazum i kako će se sve to odraziti na odnos sila u svjetskom poretku, a u konačnici i na Hrvatsku, razgovarali smo s Vedranom Obućinom, stručnjakom za Bliski istok i islamski svijet i autorom knjige Politički sustav Islamske Republike Iran.

EU je prije nekoliko dana odlučila iranskom gospodarstvu dati 18 milijuna eura, kako bi očuvala nuklearni sporazum. Zašto taj novac nije uložen u neko europsko gospodarstvo?

Moramo razmotriti ovaj ulog iz više smjerova. EU je, nakon što je Barack Obama dobio potporu za američki potpis Sveobuhvatnog akcijskog plana vezanog za iranski nuklearni program, bila glavna zapadna sila koja je krenula ulagati u iransko gospodarstvo. Ta ulaganja su bila višestruka, višeslojna i raznolika, koristeći zlatnu priliku otvaranja iranskog tržišta Zapadu, a osobito u važnim područjima energetike i transporta. Današnjih 18 milijuna eura se moraju sagledavati u vidu zaštite mnogobrojnih drugih državnih i privatnih ulaganja, prema kojima je ova svota tek manji djelić njihovih investicija, a koji se vežu uz prodaju zrakoplova, plovila i vozila, te ulaganja u naftnu i osobito plinsku infrastrukturu te istraživanja i razvoj. S ovih 18 milijuna eura se štite potencijalne milijarde dobiti za europsko gospodarstvo. Osim što bi Iran time mogao koristiti robu i usluge sa zapadnim i svjetskim standardima, obnoviti svoju infrastrukturu i zaustaviti ozbiljno narušavanje okoliša, Europa također dobiva stvaranjem novog velikog tržišta od 80 milijuna ljudi, ali još više alternativnim izvorom energije, osobito plina. Ovo je i opipljiv dokaz da je Europa spremna djelovati protiv američke odluke o povlačenju iz nuklearnog ugovora i time davanje jamstva iranskoj vladi kako se EU drži međunarodnih pravila i preuzetih obveza.

>>>EU daje 18 milijuna eura za potporu iranskom gospodarstvu

Može li Europa održati nuklearni sporazum i zašto?

EU može i treba održati nuklearni sporazum. Za to postoji niz razloga, djelomično već opisanih u gospodarsko-energetskoj zoni, ali i u geopolitičkoj. Naime, nema političkog razvoja na Bliskom istoku bez sudjelovanja Irana i stoga je puno bolje biti u dobrim ili barem postojećim odnosima s Islamskom Republikom nego biti izvan djelokruga Teherana i nemati nikakvog oblika komunikacije osim sankcija i prijetnji. Iran je velika civilizacija, poštovana kultura i snažna diplomatska sila u muslimanskom svijetu i šire. Radi se o jednoj od rijetkih zemalja na Bliskom istoku gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima; taj oblik izborne demokracije, iako nije liberalan, ipak ostaje uzornim modelom u toj regiji svijeta. Protivnici koji govore kako je Iran diktatura u kojoj nema izbora moraju znati da Islamska Republika nije monolitni režim kakvu ju se pokušava opisivati već društvo iznimno razvijene rasprave koja, doduše, ima svoje granice. No, i kao takva je svjetlosnim godinama razvijenija nego druge zemlje Bliskog istoka, s relativnim izuzetkom Izraela. Kad se pogleda da je Europa, kao i Zapad u cjelini, strateški partner Saudijske Arabije, Egipta, zaljevskih petromonarhija, sve redom strahotnih diktatura, vojnih autokracija i gotovo srednjovjekovnih društava, onda ista ta realpolitička pragmatika nema logike u napuštanju nuklearnog sporazuma. Na kraju, održavanje čvrstog stava u Bruxellesu daje Europi mjesto u međunarodnoj politici, gdje EU nije samo prirepak američke politike, već jednakopravni igrač u sve više multipolarnoj slici svijeta.

>>>Iran: Europa mora “platiti cijenu” spašavanja nuklearnog sporazuma

Zašto SAD gura Iran prema Rusiji?

Pitanje je da li Sjedinjene Države guraju Iran bilo gdje, a pogotovo prema Rusiji. Rad analitičara je često lagan. Pogledaju se prethodne odluke raznih vlada te povijest realnih događanja, procijene se dionici u trenutačnim odnosima, te se daje kratkoročna vizija razvoja situacije. Nakon dolaska Donalda Trumpa, analitika političkog razvoja događaja je mrtva jer je Trump užasno nedosljedan i gotovo nezainteresiran za ideološki razvoj američke vanjske politike. Twitter diplomacija i nejasni odnosi prema Rusiji su toliko zbunjujući da se više ne zna diše li američka vlada jednako ili Bijela kuća radi nešto drugačije od State Departmenta. Stoga je i ideja „guranja“ Irana prema Rusiji upitna koliko je upitno uopće što Amerikanci žele s Rusima, a pogotovo s Irancima. Treba uzeti u obzir da Sjedinjene Države nisu nikad bile posebno zainteresirane za djelovanjem na Bliskom istoku, barem do dolaska dinastije Bush. Oduvijek je fokus američke diplomacije u Aziji bio u Kini i na Dalekom istoku. Stoga ne bi čudilo da u jednom trenutku Amerikanci daju Rusima mogućnost diplomatske inicijative na Bliskom istoku, zajedno s Europljanima. Što se tiče odnosa Irana i Rusije, on je ambivalentan. To je odnos star najmanje 250 godina, u kojoj su Rusi uvijek bili „frenemy“, bliski u političkim nazorima, ali povijesno rivali koji su utjecali na unutarnju iransku politiku. Nema puno ljubavi prema Rusima, ali postoji pragmatična poveznica, koju je zasnovao četvrti iranski predsjednik Ali Akbar Hašemi-Rafsandžani, a koji očito nastavlja sedmi predsjednik i njegov proteže Hasan Rohani.

>>>Iranski premijer o SAD-ovom napuštanju nuklearnog sporazuma: Trump nema mentalnih sposobnosti

Koliko Izrael ima utjecaja na izlazak SAD-a iz sporazuma?

U pogledu PR-a puno, ali u političkom smislu i ne toliko mnogo. Sasvim je jasno da su američko-izraelski lobiji postigli svoj vrhunac u Trumpovoj odluci, no on je odlučio pronaći način izlaska iz ugovora davno prije. Postoji određeni mit da je Izrael presudan čimbenik u američkoj vanjskoj politici, no za to doista nema dobrih dokaza. Izrael je regionalna sila, koja skriva vlastiti nuklearni program, koji surađuje sa Saudijskom Arabijom i nastoji održati sukob u Siriji živim kako bi odvratila palestinske i libanonske naoružane frakcije od napada na Izrael uslijed provođenja političkih odluka koja prijete Izraelu i prividnim oblikom demokracije, a posebno u vidu prodaje izraelskih državnih interesa u vladinim koalicijama sumnjivih i radikalnih nazora.

Što cijela ova situacija znači za politiku RH, koja je nedavno s Izraelom potpisala ugovor o suradnji?

Apsolutno ništa. Hrvatska odluka suradnje s Izraelom ima svoje zakonitosti koje ostaju u bilateralnim okvirima, te može biti pozitivno gledana iz vizure EU-a. To ništa ne govori o mogućnostima hrvatske politike u odnosima s Iranom ili nekom drugom zemljom Bliskog istoka. Moram naglasiti da su mnogi zanemarili jedan diplomatski zanimljiv čin. Za vrijeme proslave obljetnice Oluje u Kninu, uz izraelsko vojno zrakoplovstvo i američke marince, sudjelovao je i iranski veleposlanik i iranski vojni izaslanik. Ovakvo nešto se ne vidi često. I tu situaciju Hrvatska mora iskoristiti, postati most između zavađenih strana, možda djelovati u tihoj diplomaciji kao nepristrana strana. Potencijala za to ima, jer je Hrvatska zemlja zapadne kulture i tradicije koja jako dobro poznaje Istok, ne samo pravoslavlje već i islam. Kao članica EU-a i NATO-a, ova pozicija može dati velike diplomatske prednosti.

>>>Njemačka traži da EU stvori sustav za plaćanje neovisan o SAD-u, za spas sporazuma s Iranom

Koliko može hrvatsko gospodarstvo profitirati od suradnje s Iranom?

Postoje brojne niše u kojima se Hrvatska može pronaći. Izdvajam samo neke: ekspertiza (ne toliko ulaganja) energetskih stručnjaka; izgradnja manjih plovila i luksuznih brodova; halal hrana i kozmetika koja je ponajbolja u europskim razmjerima; proizvodi, istraživanja i savjeti za zaštitu okoliša; turizam. No, da bi bila uspješna, Hrvatska mora imati sposobne vodiče za bliskoistočnu poslovnu kulturu. Osobno imam iskustva u tome jer sam uspio neke manje poslovne dogovore ostvariti ne putem razgovora o proizvodima i uslugama, već o filozofiji i religiji. Postoje određeni društveni kodovi i prepoznavanje poslovnih partnera koji u cijelom Bliskom istoku daju mogućnost razgovora o realizaciji poslova. Znam primjere desetak hrvatskih kompanija koje nisu vidjele važnost poslovne kulture. Nitko od njih nije uspio dogovoriti posao u Iranu.

>>>Kina će imati koristi od povlačenja SAD-a iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu

Hoće li Trumpovi postupci polako gurnuti EU i Iran u smjeru Kine i možda dovesti do promjene odnosa sila u svjetskom poretku?

Mislim da bi se to dogodilo bez obzira na SAD jer kineska gospodarska diplomacija ostvaruje rezultate neovisno o američkim potezima. Moramo se priviknuti da se svijet okreće multipolarnoj slici u kojoj Sjedinjene Države više nisu jedina sila.

 

Autori: Tanja Kordić i Sergej Abramov