Naš poznati ekonomist Velimir Šonje na svojem je Facebook profilu objavio novu verziju teksta kojeg je napisao sa Alminom Ahec Šonje. Kako piše, političke promjene koje su se dogodile u zadnje tri godine, koliko je prošlo od pisanja prve verzije teksta na ugašenom portalu Banka.hr, definiraju okvir i razlog za pisanje nove verzije istog teksta. Autor opisuje kako se ponašanje vodećih stranaka u međuvremenu nije promijenilo, analizira se mogući utjecaj novih takmaca, te pokazuje da rastu šanse da emigracija odigra ulogu ključnog vanjskog utjecaja na političke procese. Šonje postavlja tezu da povećanje učestalosti parlamentarnih izbora može utjecati na način kako vodeće stranke sagledavaju budućnost i proračunavaju optimalne načine političkog ponašanja, a sve kroz primjenu teorije igara.
Tekst prenosimo u cjelosti.
Osim što je razotkrila nesposobnost naših političkih elita da pronađu izlaz iz ekonomskih poteškoća, kriza je pokazala da političari nisu u stanju prilagoditi vladin sektor kriznim uvjetima.
Pat pozicija privatne i javne Hrvatske stvara sve veće ogorčenje u javnosti. Jedan od oblika ogorčenja ogleda se u činjenici da raste broj građana koji više ne razlikuju dvije vodeće političke stranke i traže alternativu. Među brojnim stvarima koje zbunjuju javnost kod HDZSDP-a je njihova konceptualna suglasnost o važnim ekonomskim temama, neovisno o tome jesu li na vlasti ili u opoziciji.
Načelo minimalne diferencijacije. Sličnost takmaca u duopolu je rezultat kojeg je 20-ih godina XX st. predvidio američki statističar i ekonomist Harold Hotelling. Poslužit ćemo se njegovim modelom da objasnimo sličnost HDZ-a i SDP-a i pokušamo predvidjeti uvjete u kojima bi se njihov duopol (težnja sličnosti) mogao raspasti.
Hotellinga je zanimalo kako firme-konkurenti diferenciraju proizvode ne bi li izbjegle cjenovno nadmetanje i s time povezan pad dobiti. Shvatio je da diferencijacija proizvoda (dizajnom ili nekim manje važnim obilježjima) ne ide onoliko daleko koliko je očekivao. Neočekivano nisku diferencijaciju nazvao je zakonom minimalne diferencijacije. Pokušao ju je objasniti jednostavnim modelom, popularno nazvanim „igra lokacije na plaži“.
Zamislimo dva konkurentska proizvođača istog proizvoda koji se razlikuju samo prema fizičkoj udaljenosti od kupaca. Na primjer, dva sladoledara dobila su koncesiju za prodaju identičnog sladoleda tijekom turističke sezone na nekoj jadranskoj plaži. Pretpostavimo da se svaki smjestio na njenim suprotnim krajevima. Suprotne lokacije metafora su maksimalne diferencijacije. To je intuitivno „logičan“ rezultat tržišnog natjecanja.
No, kako to da se na mnogim tržištima, uključujući i ovo naše političko, događa suprotno – nemogućnost razlikovanja ponude?
Svaki sladoledar ima poticaj za primicanje prema sredini plaže. Približavanjem prema sredini i dalje je najbliži kupcima na „svojoj“ polovici plaže, ali povećava šansu da privuče nekoga od kupaca s druge polovice plaže, osobito one bliže sredini. Međutim, drugi sladoledar nije samo pasivni promatrač. I za njega je racionalno učiniti isti strateški potez. Stoga, ravnotežno rješenje za oba konkurenta jest pozicija jedan pored drugoga na samoj sredini plaže. Tu su njihove lokacije minimalno diferencirane, a zarade u danim uvjetima maksimalne; onaj koji je malo lijevo od sredine brani cijelu lijevu polovicu plaže, a onaj malo desno od sredine drži cijelu desnu polovicu plaže (pretpostavka je da su sladoledi jednake kvalitete i da se ljudima ne da hodati više nego što je potrebno).
Politička interpretacija. Julian Reiss u knjizi Filozofija ekonomije podsjeća da je Hotelling u izvornome članku objavljenom 1929. primijenio načelo minimalne diferencijacije i na političku analizu. Prepoznao je sličnost republikanaca i demokrata u mnogim bitnim pitanjima.
No, očito je da kod mnogih društvenih problema možemo očekivati sličnost stavova ili jednaki muk vodećih stranaka, dok kod nekih možemo očekivati vidljive razlike. U Hrvatskoj postoje teme, poput onih o prošlosti, u kojima se stranke jako razlikuju, dok ih u većini ekonomskh tema o budućnosti gotovo nije moguće razlikovati. Stoga se postavlja pitanje kako predvidjeti i objasniti teme na kojima će se vodeće opcije razlikovati u odnosu na one o kojima će se izrijekom ili prešutno slagati?
Transportni trošak = trošak razvoja politika. Kada bi se diferencijacija stranaka mogla postići bez ikakvog napora (kao u slučaju kada jedni kažu da ustaše nisu bili tako loši momci, a drugi isto kažu za komuniste), diferenciranje bi se trenutno dogodilo. To se, uistinu, događa kada je u pitanju odnos prema prošlosti. Međutim, to nije tako u pitanjima zdravstva, obrazovanja, fiskalne politike i sličnim pitanjima. Tu oponašaju jedni druge, jer shvaćanje složene stvarnosti i razvoj pametnih politika košta! Suočene s visokim troškovima razvoja boljih ekonomskih politika i informiranja birača, stranke se radije ne diferenciraju, nego da poduzmu ozbiljne investicije u znanje radi oblikovanja boljih politika. Može li se to promijeniti?
Teorija igara. Riječ je o klasičnom problemu ulaganja u proizvodnju, prijenos i primjenu znanja. Model prikazan u nastavku opisuje poticaje vodećih stranaka pomoću matrice isplata teorije igara. Igra je situacija u kojoj igrači donose strateške odluke vodeći računa o reakcijama protivnika. Obje vodeće stranke, neovisno jedna o drugoj, odlučuju isplati li se investirati u znanje za rješavanje teških ekonomskih problema. Tablica pokazuje da ishodi ulaganja zavise o potezu druge strane. Brojke u tablici su metafore za promjenu broja glasova na sljedećim izborima. Ako obje stranke ne ulažu u znanje, ništa se ne mijenja: odustajanje od ulaganja daje lošu Nashovu ravnotežu - ishod je u gornjem lijevom uglu (0, 0), što znači da obje stranke očekuju da se ishod izbora neće promijeniti zbog (pametnijeg) govora o ekonomskim temama. Ako jedna stranka odluči investirati u znanja i politike, a druga ne, politička stranka koja investira u znanje je na gubitku (-10), jer novac koji uloži u stjecanje znanja i formuliranje politika neće moći uložiti u plakate, predizborne skupove i plaćanje precijenjenih savjetnika za politički marketing. Uz to, povrat od ulaganja u znanje neće moći zadržati za sebe. Baš kao što povrate od inovacija i izuma ne mogu zadržati oni koji investiraju u njihovu proizvodnju, barem ne u potpunosti. Dakle, u proizvodnji znanja postoje tzv. pozitivne eksternalije. Zbog njih je stranka koja ne investira na dobitku (+10), pa ako npr. SDP ne investira u znanje, a HDZ investira, ishod je (-10,10) gdje je prvi broj povrat HDZ-a, a drugi je povrat SDP-a koji prisvaja koristi od eksternalija ulaganja u znanja druge strane.
Kako se prisvajaju rezultati ulaganja druge strane? O novim se znanjima i boljim politikama priča, piše, pišu se programi koji su javni dokumenti, ljudi prelaze iz stranke u stranku, nastupaju javno, postoji kontinuitet administracije, ljudi sudjeluju u vlasti tamo gdje većinu ima politički protivnik pa svi uče i sl. Ukratko, politička utakmica je igra nedefiniranih vlasničkih prava jer je sve javno i akteri, u teoriji, djeluju u interesu javnosti.
Prema tome, stranka koja je ulagala u znanje ne uspijeva pokriti trošak ulaganja, dok stranka koja nije ulagala – nazovimo ju slobodnim jahačem – ima korist od prelijevanja informacija i znanja iako nije uložila ni kunu u razvoj pametnih politika.
Međutim, ako obje strane odluče investirati (desno dolje u matrici isplata), imamo dobru Nashovu ravnotežu (20,20).
Kako se može ostvariti dobra (kooperativna) Nashova ravnoteža? Interakcija i dijalog na temelju argumenata podiže kvalitetu javnih politika jedne i druge stranke. Društvo je na dobitku, povećava se zainteresiranost birača i njihov izlazak na birališta. Ljudi bolje razumiju i blagonaklono počinju gledati politiku. Političarima raste ugled. Zbog kvalitetnije politike raste zaposlenost, porezna osnovica i proračun, pa obje stranke višestruko vraćaju uloženo.
Utoliko ishod (20,20) ne znači samo da više ljudi izlazi na izbore, nego znači da zemlja napreduje.
Uočite da su stranke na dobitku iako ne raste vjerojatnost za pobjedu na sljedećim izborima (povećanje je u modelu jednako: 20,20). No, čak i ako dođe do gubitka izbora, povećava se broj članova stranke i glasača, a izgledi za dobivanje sljedećih izbora pri tome nisu smanjeni. Za nas, birače – vanjske promatrače, jasno je što je najbolji ishod: da obje strane investiraju (ishod 20,20 umjesto 0,0).
Međutim, stranke ne mogu postići taj društveni optimum. One prvenstveno gledaju svoje individualne povrate u vidu povećanja broja glasova na sljedećim izborima u odnosu na promjenu kod glavnog konkurenta. Stranke naravno razumiju da je (20,20) dugoročno bolje od (0,0) i za njih i za društvo, ali prije svega žele izbjeći najgoru moguću situaciju - da investiraju, dok druga strana ne investira i „hvata“ poziciju slobodnog jahača. Stoga, strateški strah od konkurenta – slobodnog jahača – u uvjetima pojave eksternalija predviđa da će stranke odlučivati primjenom konzervativne strategije, što dovodi do loše ravnoteže bez investicija (0,0). To je HDZ-SDP deja vu koji će se, vrlo vjerojatno, ponoviti i na predstojećim izborima. Iz jednostavnog razloga što još uvijek više od polovice glasača poklanja glas jednoj od dvije vodeće stranke.
Kako se takvo stanje, koje s društvenog motrišta očito nije optimalno, može promijeniti?
Prema rješenju. Zamislimo da strankama možemo platiti da promijene svoje ponašanje tako da obje ulože u razvoj boljih politika (npr. da im se da više novca iz proračuna). To nije dobro rješenje, jer tko jamči da će stranke angažirati profesionalce i savjetnike koji će ih stvarno nečemu naučiti i koji će razviti politike korisne za sve nas? Tko kaže da neće sve potrošiti da još više plate nekog svog preplaćenog «Alexa Brauna» koji im obećaje veći broj sjedalica u Saboru bez obzira na to što misle učiniti?
Drugo je rješenje da se u jednoj od stranaka ili u nekoj trećoj stranci okupe ljudi koji imaju ogromnu konkurentsku prednost pred drugima u pogledu znanja o vođenju ekonomske politike. Takva bi grupa ljudi bila sposobna proizvesti znanje i uobličiti ga u prijedloge boljih politika. U tom slučaju, -10 takve stranke pretvara se u pozitivan broj i investiranje postaje dominantna strategija, bez obzira što se dio znanja prelijeva konkurentu. U međuvremenu, takvu je strategiju počela razvijati stranka Pametno, jer je očito da ni HDZ ni SDP to nisu u stanju (ne zato što ne bi mogli, nego zbog unutarnjih selekcijskih mehanizama i komunikacijskih strahova te oportunizma). Pametno je, dakle, prvi primjer kako jačanje političke konkurencije može (polako) mijenjati lošu političku ravnotežu.
Drugi primjer (kronološki i prema snazi utjecaja zapravo prvi) je slučaj Mosta. Oni su posebno zanimljivi, jer u prvoj verziji ovoga teksta iz 2013. nije bilo moguće predvidjeti njihovu pojavu, ali je tamo bilo zapisano i ovo: «Treće je rješenje osnovati novu političku stranku ... što je zanimljivo, jer rezultat u Hotellingovom modelu postaje neodređen ako se broj igrača povećava – samo dinamika postaje stalna. Međutim, ako osnivanje, razvoj i uspjeh političke stranke zahtijeva angažman koji će dovesti do odumiranja ljudskog kapitala potrebnog za proizvodnju, prijenos i primjenu znanja (vjerojatan ishod), onda bi i takva stranka postala slična ostalima do trenutka kada bi počela participirati u vlasti.»
Drugim riječima, nenamjerno smo predvidjeli da će treća opcija koja će participirati u vlasti prije nego što se prethodno diferencira od dominantnih stranaka kvalitetom politika koje predlaže, biti u opasnosti da postane slična dominantnim strankama. Ta je opasnost kod Mosta bila očita. Premda je sve vodilo u tom pravcu, oni su ipak izdržali nalet HDZ-a zahvaljujući odluci o diferenciranju po pitanju poštenja. No, Most se još uvijek ne diferencira po pitanju boljih politika (vlastite nikako ne uspijeva artikulirati) i tu postoji dodatni potencijal za njih na sljedećim izborima.
Druge manje stranke ne treba ni spominjati, jer one su sateliti dominantnih stranaka te su praktički obuhvaćene gore prikazanom matricom isplata.
U svakom slučaju, samo nove političke pojave nastale nakon 2013., kada je nastala prva verzija ovog teksta, imaju potencijal mijenjanja pravila SDPHDZ igre.
Na posljetku, nije slučajno što se zadnjih dana počelo govoriti o velikoj crveno-crnoj koaliciji po uzoru na Njemačku i Austriju. Matrica isplata jasno pokazuje da se dogovorom vodećih aktera može doći do povrata (20,20). To je za društvo, a naizgled i za obje stranke, bolji ishod od dosadašnjih. Međutim, u novim odnosima, za njih neočekivana pojava novih takmaca može umanjiti motiv za veliku koaliciju. Zajedno ih čini puno lakšom metom za nove igrače iz oporbe. Stoga velike stranke veliku koaliciju vjerojatno doživljavaju kao previše rizičnu na dugi rok u uvjetima kada takvo rješenje može ojačati mladu konkurenciju koja će poentirati na sada posve vidljivom zajedništvu vodećih opcija.
Preostaje zadnja mogućnost: da jedna od dvije vodeće političke opcije potpuno promijeni dosadašnju političku retoriku i model ponašanja. To bi značilo da HDZ ili SDP poduzme velika ulaganja u kvalitetu politika, ne bi li na toj platformi pokušali proširiti bazu glasača. Objektivno, premalo je vremena da se to dogodi na ovim izborima. U srednjem roku tako nešto nije isključeno, niti što se tiče HDZ-a, niti što se tiče SDP-a. Plenković će možda tome težiti, ali maksimalna skepsa je jedino što je u ovom trenutku razumno kad je u pitanju HDZ.
Stoga predstojeći izbori još neće donijeti nikakvo «rješenje». Oni će biti drugi u nizu izbora koji vode ka novom profiliranju hrvatske političke scene. Brzina tog profiliranja neće zavisiti samo o akterima, nego i o okolnostima. Na kraju ćemo pokazati kako u našem modelu veća frekvencija izbora ubrzava novo profiliranje i rast kvalitete na političkoj sceni.
Emigracija i izbori. Ključna vanjska okolnost koja utječe na ishode izbora, a koju smo predvidjeli u tekstu iz 2013., jest ekonomska emigracija. Istraživanja (za Hrvatsku ih još nema, govorim o ranijim EU istraživanjima) pokazuju da u EU emigriraju obrazovaniji i poduzetniji, dakle, mlađi ljudi koji govore strane jezike i imaju snažnu životnu volju. To znači da manje razvijene zemlje u kratkom roku ostaju bez natprosječno produktivnog dijela stanovništva. Postavlja se pitanje: ako bi emigracija bila percipirana kao trajna od strane političkih elita, kako bi ta činjenica utjecala na poticaje stranaka da ulažu u znanje za stvaranje boljih ekonomskih politika?
Naizgled, motivi će se smanjiti. Natprosječno produktivni ljudi ujedno su ljudi koji lakše razumiju razlike između stranačkih politika. Kada su oni u zemlji, manja su ulaganja u razvoj politika potrebna da bi birači razumjeli razlike među strankama. Ako ti ljudi odu, smanjenje prosječne sposobnosti birača da razumiju razlike između stranačkih politika umanjuje poticaj stranaka za ulaganja u znanje za razvoj dobrih politika, jer potrebna ulaganja rastu. Stoga izgleda da iseljavanje ne može promijeniti lošu političku ravnotežu.
Međutim, takav rezultat vrijedi samo ako političke stranke matricu isplata percipiraju kao jednokratnu, kao da iza sljedećih izbora nema više novih.
Možemo pretpostaviti da stranački čelnici ipak imaju nešto dulje vremenske horizonte. Stoga, zamislimo da brojčani ishodi igre u tablici predstavljaju sadašnju vrijednost svih budućih izbornih ishoda. U tom slučaju, loša ravnoteža više nije (0,0), već postaje negativna! Jer, stranke znaju da loše politike koje nastaju bez dugotrajnih i pomnih priprema i ugradnje znanja znače ekonomsko zaostajanje. Sada emigracija ulazi u model kao poticajni mehanizam: jer, zaostajanje znači emigraciju, a emigracija znači sve slabije zainteresirano biračko tijelo, odlazak produktivnih, relativno smanjenje BDP-a i porezne baze. Zbog toga povrati u lošoj ravnoteži (sjeverozapadni kvadrant) više nisu (0,0) nego postaju negativni za obje političke stranke. Tako se pokreće mehanizam koji bitno mijenja političke motive!
Možemo zamisliti trenutak kada povrat u percepciji stranaka pada ispod -10. Kada se stanje toliko pogorša da povrat u ranije dominantnoj strategiji nečinjenja i inercije postane manji od -10, strategija „investirati u bolje politike“ postaje dominantna strategija za obje glavne stranke. Pretpostavka za takvo rješenje je dovoljno dug vremenski horizont odlučivanja.
Dakle, iako zvuči paradoksalno, emigracija predstavlja šansu da se netko zamisli nad svojom političkom odgovornošću i promisli o tome što aktualna politička ponašanja znače za dugoročnu budućnost društva.
Zaključak. Prikazani model pokazuje složene međuodnose koji će utjecati na novo profiliranje političke scene u Hrvatskoj. Uz ostale stvari zadane, ključni trendovi su: (1) sposobnost politički energičnog Mosta da artikulira dobre razvojne politike, (2) sposobnost politički neenergičnog Pametnog da svojim političkim idejama udahne dodatnu političku i komunikacijsku energiju, (3) sposobnost HDZ-a ili SDP-a da naprave historijsku pogrešku formiranjem velike koalicije ili da se individualno odluče (pod pritiskom novih konkurenata i vanjskih okolnosti) na promjenu ponašanja kroz puno više ulaganja u kvalitetu politika. Najvažnije je (4), da emigracija samo naizgled umanjuje motive za razvoj boljih politika (jer nestaju birači koji su sposobni shvatiti i na izborima vrednovati razlike u obećanim politikama), dok u stvari, u modelu s perspektivom ponavljanja izbora, emigracija može dovoljno pogoršati stvari da ključne političke aktere potakne na promjenu ponašanja. Otud slijedi da povećanje učestalosti parlamentarnih izbora može povećati izglede za artikulaciju boljih politika kroz povećanje šansi za bilo koju stranku da na jednom od sljedećih izbora dođe na vlast.