Kada bih morala u jednoj riječi sažeti očekivane političke procese u EU u 2019. godini, ta bi riječ bila – promjena. Sve ostalo je otvoreno: koliko će duboke te promjene biti, koliko brze, tko će u njima profitirati, kako će izgledati Europa godinu poslije? Ali nakon što Francuska, jedna od stožernih država EU, u novu godinu uđe s već zahuktalim pokretom protiv aktualnoga globalističkog establišmenta i u Francuskoj i u EU, nakon što se pokret proširio na zemlje Beneluxa i počeo pokazivati svoju stratešku dubinu, od privlačenja svih dosad ‘nevidljivih‘ slojeva do zahtjeva prosvjednika za više demokracije, a grupe generala (u otvorenom pismu Macronu) za više sigurnosti, nerealno je očekivati gašenje pokreta. On će samo dobivati nove modalitete i dimenzije.
>>>Višnja Starešina: Hrvatska bez LNG-a ostaje najveća gubitnica u europskome plinskom ratu
Valja tek vidjeti kakav će biti oblik prosvjeda protiv aktualnoga globalističkog establišmenta u Njemačkoj. Vjerojatno to neće biti preslikani francuski ‘žuti prsluci‘. Oni nisu u skladu s mentalitetom, povijesnim iskustvom, temperamentom Nijemaca i ne bi djelovali autentično. Baš kao što njihove nedavne loše kopije u Crnoj Gori i Hrvatskoj više podsjećaju na maškare nego na prosvjede za promjenu poretka. No, ma kako pojavno izgledali, i ma koji im konkretan problem bio u središtu, izvjesno je da će simbolični ‘žuti prsluci‘ u sljedećim mjesecima pokušati razbuditi staru Europu.
Establišment protiv antiglobalista
Hrvatska zatvorena politička kasta, višestranačka samo po formi, održava se otvorenim trgovinama – od Sabora do zagrebačke skupštine. Svoju vladavinu predstavlja kao jamac stabilnosti i ubrzano dijeli plijen državnog i lokalnih proračuna, za slučaj da je povijesni val promjena ipak potopi
Prvi test njihova uspjeha bit će rezultat na izborima za Europski parlament. Zapravo, prvi put će ti izbori biti važni. Pa i važni za budući politički krajolik EU. Ako antiglobalistička i antiestablišmentska zapadnoeuropska alternativa dosegne ljestvicu od 30 posto zastupnika u Europskom parlamentu, koju je javno postavio njihov politički guru i bivši strateg Trumpove predsjedničke kampanje Steve Bannon, u Europskom parlamentu može se stvoriti zanimljiv odnos snaga iz kojeg će se širiti novi politički diskurs o budućoj EU i budućoj Europi. Naime, predstavnici političkog establištmenta država Srednje i Istočne Europe su po svojim stajalištima prema budućnosti EU, prema suverenitetu država članica, prema globalističkoj agendi uključujući i migrantsku politiku, već sada mnogo bliži ‘žutim prslucima‘ negoli svojoj zapadnoeuropskoj stranačkoj braći i sestrama. U tom slučaju čak i nominalna pobjeda establišment stranaka u državama Zapadne Europe može se u samom Europskom parlamentu pretvoriti u Pirovu pobjedu. I zato će državni establišment činiti sve da zaustavi ili smanji utjecaj ‘žutih prsluka‘, pri čemu će se služiti svim sredstvima koja su na raspolaganju državi – i silom izvana i destrukcijom iznutra.
Prvi test uspjeha ‘žutih prsluka‘ bit će rezultat na izborima za Europski parlament. Ako antiglobalistička i antiestablišmentska zapadnoeuropska alternativa dosegne 30 posto zastupnika, može se stvoriti zanimljiv odnos snaga iz kojeg će se širiti novi politički diskurs o budućem EU i budućoj Europi
No bitka za Europski parlament tek je prvi u nizu okršaja, tek način da se otvori rasprava o budućnosti EU. Kao što aktivisti koji su 1989. rušili Berlinski zid izazivajući val promjena poredaka u Istočnoj Europi nisu kasnije postali upravljači, tako ni politički nužno šarolike pa i politički ekstremne grupacije, koje na tom valu prkosa establišmentu mogu ući u Europski parlament, neće preuzeti upravljanje Unijom ni europskim kontinentom. Ali mogu otvoriti raspravu o budućem konceptu razvoja i potaknuti val dubinskih promjena. To obično i jest ta njihova jednokratna uloga.
Hrvatska bez ‘prsluka‘
Gledajući kako Hrvatska završava političku 2018., teško je zamisliti ‘prsluk‘ koji bi je mogao pokrenuti i potaknuti na promjene. Trenutačna politička Hrvatska predstavlja zatvorenu političku kastu, višestranačku samo po formi, koja se održava otvorenim trgovinama – od Sabora do zagrebačke skupštine – i koja svoju vladavinu predstavlja kao jamac stabilnosti i ubrzano dijeli plijen državnog i lokalnih proračuna, za slučaj da je povijesni val promjena ipak potopi. Zapravo to je oligarhija koja izgleda kao replika iz 1989., kada su njihovi prethodnici i nakon vala velikih promjena u Istočnoj Europi gledali mogu li ipak izbjeći višestranačke izbore ili barem ugrabiti što više prije njih. U interesu stabilnosti – dakako. No takav stav neigrača u vrijeme kad je Europa u previranju i promjeni, dovodi Hrvatsku, koja je s toliko muke došla do članstva u NATO-u i EU, u poziciju mogućeg plijena, na kojem će se namirivati dugovi, i zapadni i istočni. Opasnost je to veća ima li se na umu da državno nedovršeno susjedstvo – Srbija, Kosovo i BiH – zveckaju promjenama, a globalne sile SAD, Rusija i Kina traže u njima prostor za vlastiti utjecaj. Ako se ne dogodi neka nagla promjena, koja se još ne nazire, Hrvatska u 2019. ima izvjestan put. Put stabilnog pražnjenja i propadanja.