29. srpanj 2018.

Višnja Starešina: Nogometaš razotkrio krah migracijske politike Angele Merkel

Prije dvije godine Njemačka je imala veliku potrebu objasniti ostatku Europe prednosti politike otvorenih vrata. Sukladno tome znatan dio programa na jednom studijskom putovanju, na kojem sam i ja sudjelovala, bio je posvećen migrantima i njihovoj integraciji, s naglaskom da će taj novi ljudski potencijal obogatiti Njemačku različitošću. Ono što smo prethodno znali, vidjeli svojim očima i čuli od voditelja njihova saveznog policijskog odjela za antiterorizam, upućivalo je na upravo suprotan zaključak: da će nekontrolirana imigracija proizvesti nove sigurnosne rizike, ali i radikalizirati društvo i političku scenu na temi migranata. U sjećanju mi je ostala optimistična opaska prevoditeljice: ‘A onda ćemo imati još raznobojniju nogometnu reprezentaciju nego danas. U bojama je bogatstvo.‘ Nogomet je i tada bio baš aktualan, jer je upravo završilo Europsko nogometno prvenstvo, na kojem legendarni ‘manschaft‘ baš nije prošao sukladno očekivanjima, ne stigavši do finala.

>>> Marinko Škare: Ako sanjamo naslov svjetskog prvaka, možemo sanjati i ekonomski savjet

Njemačka snagu demonstrira automobilima, a nacionalni identitet superiornošću u nogometu. Angela Merkel svoju političku koncepciju temeljila je na tim dvjema točkama. Mesut Özil joj je pokazao da je njezin ‘manschaft‘ poražen, kao i njezina migracijska i integracijska politika.

Sjetila sam više puta ovih dana tog oduševljenja službene prevoditeljice budućom još višebojnijom njemačkom reprezentacijom. I kada se ‘manschaft‘ raspao, ne prošavši skupinu na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, na opće iznenađenje i šok u Njemačkoj. I još prije toga, kada se onako potiho govorilo koliko je rizično s njemačke strane temeljiti igru reprezentacije na igraču turskog podrijetla Mesutu Özilu (objasnili su mi da je on u ‘manschaftu‘ zapravo dirigent igre kao Luka Modrić kod nas), a nakon što se zajedno sa svojim reprezentativnim suigračem Ilkayem Gündoganom slikao s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, uz poruku – ‘Moj predsjednik‘.

Özilova politička poruka

Slika je imala duboku političku poruku. Naime, ovdje nije riječ samo o tome da igrač dvojnog državljanstva ima dvije domovine, dva predsjednika pa da sukladno demokratskim pravilima može nekome dati i predizbornu potporu. Bilo je to političko i vrijednosno svrstavanje Özila i Gündogana uz Erdoğanov vrijednosni i politički sustav, u trenutku kada mu je Njemačka zabranila dolazak na svoj teritorij i u vrijeme kada se Erdoğan otvoreno stavio na čelo panislamističkog pokreta i otvoreno zagovara islamizaciju Europe, poglavito Njemačke. Özil ima pravo i na takav izbor. No onda je i logično pitanje, može li Özil istinski, ne samo nogom i glavom, već i punim srcem igrati za njemačku reprezentaciju?

>>> Višnja Starešina: Nakon sve izglednijeg odlaska Angele Merkel, nova Europa ostaje bez lidera

Ako su Erdoğanove vrijednosti njegove vrijednosti, onda je odgovor nužno negativan. Ali zarobljena u samonametnutoj političkoj korektnosti, Njemačka nije bila u stanju suočiti se s tom dvojbom. Zbog iste političke korektnosti o tome se tek šuškalo nakon što se vidjelo da Özil ne ulazi baš s mnogo entuzijazma u utakmice. Tek danas predsjednik Bayerna Uli Hoeness usuđuje se primijetiti da je Mesut Özil ‘zadnji put dobio duel prije Svjetskog prvenstva 2014.‘ i da prema sportskim rezultatima već odavno nije trebao biti u reprezentaciji. Ali tko danas vjeruje da je riječ o sportskim kriterijima? Jer, Özil je u međuvremenu postao politički pobjednik.

Nijemac u pobjedi, imigrant u porazu

Premda zaista ne dijelim Erdoğanove vrijednosti, moje su simpatije u ovom slučaju na strani Mesuta Özila. Jer zdrava se Europa ne može graditi na zatvaranju očiju i politici samoobmane.

Ovih je dana Mesut Özil zakucao na vrata kancelarki i njezinoj integracijskoj politici, i Njemačkoj i Europskoj komisiji. Sam je objavio da je odlučio otići iz njemačke reprezentacije jer ne poštuju njegove turske korijene, optužujući navijače i političare za rasizam i ksenofobiju i, stavljajući se u poziciju žrtve, poručio: ‘Nijemac sam kad pobijedimo, a imigrant kad izgubimo.‘ U maniri velikog vezira R. T. Erdoğana, održao je političku lekciju Njemačkoj i pogodio je kancelarku Merkel u njezine najslabije točke, gotovo kao Donald Trump.

Naime, za razliku od drugih država koje snagu demonstriraju vojskom, Njemačka, opterećena iskupljivanjem Hitlerova nasljeđa, snagu demonstrira automobilima, a pokazivanje nacionalnog identiteta izmješteno je u – ‘manschaft‘, u superiornost u nogometu. Angela Merkel je političku koncepciju zasnivala na tim dvjema točkama: ulažući ratio u industriju, a poticajne nacionalne emocije u ‘manschaft‘. I osobito se čuvajući optužbi za rasizam i ksenofobiju.

Özil joj je pokazao da je njezin ‘manschaft‘ poražen, kao i njezina migracijska i integracijska politika. A ima sve izglede postati ikona ojačane islamske zajednice u Njemačkoj i Europi. Kao pravi veliki vezir svoga predsjednika. I premda zaista ne dijelim Erdoğanove vrijednosti, moje su simpatije u ovom slučaju na strani Özila. Jer zdrava se Europa ne može graditi na zatvaranju očiju i politici samoobmane.