Svi imaju neko posebno sjećanje na dolazak Vatrenih na središnju proslavu u povodu osvajanja srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Svakog se nešto posebno dojmilo, nešto što će pamtiti. Ne bi baš bilo istinito reći da se mene najviše dojmio – autobus. Ali dojmio me se snažno i višestruko. I izvjesno je da sam najviše pozornosti tijekom višesatnog prijenosa držala upravo na autobusu.
Da, riječ je o onom takozvanom – panoramskom autobusu. Onome kojim je svjetske doprvake u najgledanijoj igri na svijetu, netom što su svojim igrama i rezultatima Hrvatsku medijski u velikom stilu ubilježili (više negoli vratili) na kartu svijeta, službena Hrvatska transportirala od zračne luke do Trga bana Jelačića.
Malo sam guglala još dok je avion s reprezentacijom kasnio, a programa na središnjoj proslavi prema vrlo neobičnom službenom scenariju – nije bilo. Zanimalo me malo kako izgledaju ti panoramski autobusi koji voze pobjednike na nacionalna slavlja.
Šklopocija kao slika države
Zgodno je, recimo, pogledati kako je to izgledalo kad se Realova momčad, nakon osvajanja Lige prvaka, u panoramskom autobusu vozila na svečani doček u Madridu. Veličanstveno: moćan autobus, moćan tim koji pozdravlja mnoštvo na ulicama i policija koja osigurava sporu, ali u svakom trenutku neometanu vožnju.
Postoje i skromnije varijante: svaki veći europski grad ima pristojne, prosječne panoramske autobuse bez krova, iz kojih se s gornjeg kata samo mogu izvaditi stolice. I eto ti primjerenog rješenja za prigodu. A prigoda je s aspekta predstavljanja Hrvatske u svijetu bila iznimno važna: sve važnije svjetske televizije pokazale su barem snimku dočeka Vatrenih, neke strane sportske televizije prenosile su cijeli doček. Slike s dočeka nacionalne nogometne reprezentacije više nisu bile samo slike reprezentacije. To su bile slike države u najdoslovnijem smislu.
>>>Miodrag Šajatović: Nogometni revolucionarni entuzijazam do jeseni će splasnuti
Nitko nije našao ništa sporno u improviziranom starom ‘panoramskom‘ autobusu. To je, nažalost, nama postalo normalno: da budemo rasadnik za izvoz talenata, pameti, vještina. I zaštićeni državni rezervat za konzerviranje i čuvanje umrežene (ispod)prosječnosti.
I dok tako očekujem autobus, jer ni u jednom trenutku nisam uopće posumnjala da će reprezentacija i narod biti na visini događaja, pokraj aviona koji je dovezao nogometaše parkirala se jedna improvizirana šklopocija. Na prvi pogled, kao da stiže iz vremeplova, iz nekadašnje Albanije iz razdoblja Envera Hoxhe. Ili je možda posuđena iz Šijanova filma ‘Ko to tamo peva‘.
To je stigao naš panoramski autobus. Tehnički, koliko se moglo vidjeti, nastao je tako da je s jednoga starijeg ZET-ova autobusa odrezan dio krova i stavljena šipka uokolo. A panoramski postaje ako se reprezentativci popnu na ničim zaštićeni komad krova. Ili, u drugoj, tzv. čimpanza varijanti, ako stanu na naslone sjedišta u autobusu, uhvate se za šipku koja je zamijenila krov i u tom položaju uspiju održavati ravnotežu tijekom četverosatne vožnje do Trga bana Jelačića, s panoramskim pogledom.
Vrijednost Pelješkog mosta
Budući da su u dobroj kondiciji, Vatreni su nekako uspijevali održavati autobus panoramskim u obje varijante. A pomagao im je i izbornik Dalić, pridržavajući ih za majice i trenirke u najrizičnijim trenucima da ne padnu s krova. Prizor je pak podsjećao na one prekrcane autobuse iz siromašnijih indijskih ili pakistanskih pokrajina iz kojih vise ljudi koji nisu stali u autobus. Sve je sretno završilo, nitko nije pao s krova. Samo se šklopocija pokvarila putem. Zakuhala voda.
Nitko se nije mogao dosjetiti barem pitati direktora Reala da im iznajmi ono što uistinu jest panoramski autobus. Vjerojatno bi ga dao i besplatno za tu prigodu. Jer mu je to jeftinije nego da mu 100 milijuna eura padne s krova.
A sad ozbiljno. Ta je panoramska šklopocija bila vjerna slika službene Hrvatske, slika države u najdoslovnijem smislu. Netko je odlučio da je baš taj prijevoz na limenom krovu starog ZET-ova autobusa primjeren za nogometnu reprezentaciju, koja u ovom trenutku ima tržišnu vrijednost nekih 300 milijuna eura. Negdje kao Pelješki most.
>>>U novom broju Lidera: Profil modernog lidera
Nitko se nije mogao dosjetiti barem pitati direktora Reala da im iznajmi ono što uistinu jest panoramski autobus. Vjerojatno bi ga dao i besplatno za tu prigodu. Jer mu je to jeftinije nego da mu 100 milijuna eura padne s krova.
Nitko se nije sjetio iznajmiti pravi panoramski autobus u bilo kojem ozbiljnom europskom gradu. Ili je to bilo preskupo u državi u kojoj svaki lokalni uhljeb za sebe kupuje limuzine s posebnim performancama. I nitko, koliko sam čula u svim prijenosima, u tome nije našao ništa sporno niti neobično. Niti se pitao kakvu sliku o državi šalje taj prizor – svjetskih doprvaka, na vrućem limenom krovu. Jer to je, nažalost, nama postalo normalno: da budemo rasadnik za izvoz talenata, pameti, vještina. I zaštićeni državni rezervat za konzerviranje i čuvanje umrežene (ispod)prosječnosti.