14. srpanj 2018.

Višnja Starešina: Političke samoobmane o Schengenu, BiH, Agrokoru, iseljavanju...

U specijalnom ratu pobjeda je ostvarena kad protivnik povjeruje u vašu propagandu i prihvati je kao svoju istinu. U vođenju države poraz se događa kada oni koji je vode povjeruju u vlastitu propagandu i prihvate je kao našu istinu. Ovo prvo pravilo o pobjedi u specijalnom ratu nikako se ne bi moglo primijeniti na hrvatsku politiku. Naime, hrvatska država nikada nije izgradila čak ni aktivnu vanjsku politiku kojom bi neke svoje interese promovirala izvan državnih granica, a kamoli da bi to agresivnijim sredstvima poput informacijskog specijalnog rata. Kao u onom vicu o Švicarcu i revoluciji. Znate vic: kad latinoamerički revolucionar dobije politički azil u Švicarskoj i na tavanu svog domaćina pronađe cijeli arsenal oružja: puške, pištolje, streljivo...

Naša je stvarnost da nikomu osim Hrvatske nije u interesu da u vrijeme kad je središnjica EU napokon shvatila da je migrantska kriza presudna za budućnost Europe Hrvatska postane dio šengenskog prostora. Jednostavno, granica nam je dugačka i mjestimično teško obranjiva.

Domaćin mu strpljivo objašnjava da je to sve legalno, jer su svi vojni obveznici i svaki Švicarac ima oružje na tavanu…

– Pa vi onda možete podići revoluciju – skoči revolucionar.

– A ne, ne revoluciju. To je kod nas zabranjeno – odgovori Švicarac.

O. K., takvi smo, državno i nacionalno neizgrađeni. To je kod nas zabranjeno. Samo se dudekovski čudimo kad drugi to nama rade. No opasnost koja sve više obuzima naše državno vodstvo je vjerovanje u vlastitu političku propagandu. Kao da je to zbilja istina. Ne bih željela kvariti tu idilu samoobmanjivanja, da stanje nije ozbiljno i opasno.

Što se može sa Schengenom

Naš državni vrh uopće ne želi vidjeti da je problem u njemu. Nego ga vidi u nama. I spreman nam je još jednom objasniti... Sve dok i mi ne povjerujemo kao što u njemu vjeruju. Ispada da smo mi ‘nevjernici‘ jedini neprijatelj. Zapreka pobjedi samoobmane.

Kad bismo uistinu bili pred vratima Schengena i korak bliže onoj staroj matici zapadne Europe, kao što nas nastoje uvjeriti iz Banskih dvora, iako tek primamo na znanje i usvajamo svaki mig Europske komisije, nitko sretniji od mene. Ali to je samozavaravanje. Naša je stvarnost da nikome osim Hrvatske nije u interesu da u vrijeme kada je središnjica EU napokon shvatila da je migrantska kriza presudna za budućnost Europe, Hrvatska postane dio šengenskog prostora. Jednostavno, granica nam je takva: dugačka i mjestimično teško obranjiva. A i politika nam je bila takva da je godinama mirno gledala kako nas šengenski susjedi (Slovenci i Mađari) zagrađuju žicom. Realna je opcija: učiniti sve da Hrvatska granica postane jednako nepropusna kao da je šengenska, da se za to iskoriste sve domaće i europske mogućnosti. Preduvjet je: objasniti unutar EU zašto je to važno i za ukupnu europsku sigurnost. I apsolutno inzistirati na hot-spotovima za tražitelje azila izvan granica Europe, a ne izvan granica EU. Jer ono što se događa s nekontroliranim ili namjerno nekontroliranim migrantskim centrima u BiH dugoročna je opasnost ne samo za hrvatsku već i za europsku sigurnost.

Kada bismo se uistinu brinuli o opstanku Hrvata u BiH, držeći to ne samo ulogom u njihovu budućnost, već i ulogom u vlastitu pa i u europsku sigurnost, kao i ulogom u opstojnost BiH, nitko sretniji od mene. Ali to što im povremeno nosimo bombone, a državni vrh ih obaspe slatkim obećanjima, ne čineći baš ništa da problem njihove opstojnosti bude međunarodno prepoznat kao problem stabilnosti BiH i podržavajući tamošnju korumpiranu hrvatsku političku kliku, koja je sudionik i sukreator aktualne političke katastrofe, zato što su ‘naši‘ – to nije rješenje problema. To je produbljivanje problema.

Ključni problem

Kada bi Plenkovićeva vlada, u tako rijetkom suglasju s Predsjednicom, nagodbom o Agrokoru uistinu riješila ne samo problem posrnule megatvrtke već i jedan od većih problema hrvatskoga gospodarstva, opet nitko sretniji od mene. Ali uza sve čestitke premijeru za to što je hrabro ušao u proces, ne čini mi se da je u ovom trenutku vrijeme za samozadovoljstvo – jer prava igra tek sad počinje, hrvatski su igrači pokazali visok stupanj klijentelizma, odnosno da su uvijek isti, ruski je utjecaj postao veći, a ne manji nego lani, ostvarivši veliku geopolitičku prednost u vrlo ranjivim dijelovima Hrvatske, poput Baranje.

Kada bi pomirljivom zajedničkom sjednicom o demografiji premijer i Predsjednica uistinu barem malo zaustavili pražnjenje države i iseljavanje onih koji bi trebali biti temelj hrvatskog razvoja, opet nitko sretniji od mene. Ali iseljavanje ne mogu zaustaviti drukčije mjere, već drukčije upravljana država. I tu dolazimo do ključnog problema. Naš državni vrh uopće ne želi vidjeti da je problem u njemu. Već ga vidi u nama. I spreman nam još jednom objasniti... Sve dok i mi ne povjerujemo kao što u njemu vjeruju. Ispada da smo mi ‘nevjernici‘ jedini neprijatelj. Zapreka pobjedi samoobmane.