Aktualno
StoryEditor

WP: Euro recesiju pretvara u depresiju, inzistiranje na mjerama štednje potpirilo i produbilo krizu

20. Veljača 2017.

I najveći kritičari slažu se da su mjere štednje bile katastrofalno loša odluka. Ekonomisti Christopher House i Linda Tesar sa Sveučilišta u Michiganu te Christïan Proebsting iz Savezne politehničke škole u Lausanni proučavali su učinak smanjenja proračuna europskih zemalja tijekom posljednjih osam godina i došli do nimalo laskavog zaključka da mjere štednje nisu polučile željene rezultate. Zapravo, dogodilo se baš suprotno.

Još veće zaduživanje uz mjere štednje

Politička odluka da se odmah po završetku najveće krize u posljednih 80 godina smanji potrošnja dovela je do smanjenja BDP-a. U nekim ekstremnim slučajevima došlo je i do povećanja omjera javnog duga i BDP-a. Javni dug pokušao se smanjiti, ali uslijed tih pokušaja došlo je do još većeg dužničkog opterećenja, što je prilično rijedak slučaj. Dok god se sa smanjenjem potrošnje snizuju i kamatne stope, problema u provedbi ideje da se mjerama štednje umanji dug ne bi smjelo biti. Manji troškovi ‘posuđivanja‘ sredstava mogu stimulirati gospodarstvo, kao što ga smanjena potrošnja vlade može usporiti. No, što ako su kamatne stope već na nuli ili još gore, ako ste dio zajedničke valutne zone i ne možete pronaći izlaz u deprecijaciji? Ovim intrigantnim pitanjem pozabavio se Washington Post. Teško da se iz takve situacije može jednostavno izmigoljiti.

Više bi se uštedilo da se nije štedilo

House, Tesar i Proebsting izračunali su koliki gospodarski rast su ostvarile pojedine europske države ili bolje rečeno, koliki su zabilježile pad između 2010. kada su počele ‘rezati‘ proračune i 2014. Potom su usporedili te rezultate s realističnim modelima koji pokazuju što bi se u tom istom razdoblju dogodilo da nisu uvele mjere štednje ili postale dijelom eurozone. Istraživanje je pokazalo da su najviše pogođene zemlje poput Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske mogle proći znatno bolje. Da nisu uvele mjere štednje, umjesto pada od 18 posto, opale bi za samo jedan posto, a da su sačuvale svoje valute te mogućnost njihove devalvacije pad bi iznosio svega sedam posto. Što se tiče omjera duga i BDP-a on bi porastao za osam posto, što je polovina od onoga što se zapravo dogodilo, a to je porast od 16 posto. Mjere štednje kao obrana od krize, zapravo su poduprijele krizu i pogodile gospodarstvo još jače.

Samoispunjavajuće proročanstvo eura

Euro recesiju pretvara u depresiju, zaključuje Washington Post tumačeći da je do krize došlo zato što je tijekom gospodarskog rasta politika financiranja Grčke i ostalih zemalja vođena previše labavo. S druge strane, tijekom gospodarskog kraha novac se grčevito čuvao i držao dalje od tih zemalja što je također utjecalo na provođenje mjera štednje.

>>>Grčka zabilježila proračunski višak, Tsipras najavio ‘konačni izlazak’ iz krize

Razmotrimo to na ovaj način. Države koje mogu tiskati vlastiti novac nemaju ‘zadane‘ dugove jer ih uvijek inflacijom mogu riješiti, ali zemljama koje dijele valutu s drugima, ti dugovi ostaju takvi kakvi jesu. Ako se na tržištu pojavi strepnja da države neće moći otplatiti dug, povisit će se kamatne stope i pretvoriti tu bojazan u stvarnost. Drugim riječima, euro može uzrokovati samoispunjujuće proročanstvo: da si države ne mogu dopustiti veću potrošnju, iako će im zbog smanjenja potrošnje biti samo gore. To je prilično dobar opis onoga što se događalo dok Europska središnja banka 2012. nije donijela zakašnjelu odluku da će učiniti što god je potrebno kako bi stala na kraj takvoj situaciji. Taj potez bio je dovoljan da investitori prestanu zagovarati mjere štednje, ali nedovoljan za političare.

Jesu li političari donijeli odluku svjesni nepovoljnijeg ishoda

Političari koji su se zalagali za uvođenje zajedničke valute, a i oni koji su se desetljeće nakon toga zauzimali za uvođenje mjera štednje ignorirali su upozorenja ekonomista da bi moglo doći do ovakvog scenarija. Ima li mjesta iznenađenju kada pokušaj uravnoteživanja proračuna dok su kamatne stope jednake nule završi loše? Ekonomisti to znaju još od 1930-ih godina. Ipak, nije spriječilo političare da ustraju u svojim naumima jer deficit smatraju nemoralnim, politički i ekonomski lošim, a nije nedostajalo ni navodnih stručnjaka koji su ih uvjeravali da je to što čine dobro. Desno orijentirani ekonomisti izvodili su istraživanje za istraživanjem kojim su pokazivali da su države uspješno srezale potrošnju kad su im središnje banke to kompenzirale snižavanjem kamatnih stopa i to je ‘dokazivalo‘ da će tako biti i kad su kamatne stope na ništici kao što su bile tada. Međutim, ne treba biti doktor ekonomije da bi se shvatilo kako to baš nema smisla, dovoljno je i osnovno znanje povijesti ekonomije.

20. travanj 2024 01:54