13. kolovoz 2018.

Željko Garača: Apsurd - spašavanje 2. mirovinskog stupa javnim novcem

Nedavno sam pisao o nekim poražavajućim učincima uvođenja 2. mirovinskog stupa u hrvatskim uvjetima. Nakon toga nisam u medijima naišao niti na jedan komentar koji bi mi dao za pravo. Moguće je da nitko relevantan to nije pročitao jer nema ni direktnog osporavanja. S druge strane ne nedostaje članaka o podršci reformi koja je uvela 2. mirovinski stup i potrebi njenog daljnjeg „unaprjeđenja“. Prijedlozi se kreću od potpunog ukidanja 1. mirovinskog stupa i potpunog okretanja privatnim mirovinskim fondovima do spašavanja 2. mirovinskog stupa, koji predstavlja privatnu imovinu, dodatnim javnim novcem.

Nekoliko je portala prenijelo stavove kolege dr. sc. Daniela Nestića s Ekonomskog instituta u Zagrebu koji je napisao stručnu analizu aktualnog prijedloga mirovinske reforme: Mišljenje o prijedlogu mirovinske reforme i rješavanju problema nižih mirovina umirovljenika osiguranih u oba obvezna mirovinska stupa. Cijela analiza je dostupna na mrežnim stranicama Ekonomskog instituta. No, medijska podrška stavovima kolege Nestića se nastavlja. Stječem dojam da je postao krunski svjedok interesnih skupina koje zagovaraju jačanje 2. mirovinskog stupa.

Privatne mirovinske fondove i mirovinska osiguravajuća društva koji su nastali ulaganjem javnog novca kojeg se država odrekla treba „spašavati“ dodatnim javnim novcem da bi ispunili funkciju zbog koje su osnovani, a to su veće mirovine.

Kolega Nestić je nesporno pozvan da govori o mirovinskoj reformi jer je to u njegovom užem području znanstvenog interesa, a i član je tima za reformu mirovinskog sustava Ministarstva rada. Unatoč tome uzimam si za pravo da o ovoj temi javno polemiziram.

Stručni ili znanstveni rad obično imaju dva ključna dijela: rezultate obrade prikupljenih podataka te interpretaciju tih rezultata i zaključke. Nažalost, ne slažem se niti s prvim niti s drugim dijelom Mišljenja kolege Nestića. To naravno ne znači da on nije u pravu, ali bi prije konačne ocjene u najmanju ruku trebalo dobiti neka pojašnjenja. Zasad o onome s čim se djelomično slažem, a čini mi se ključno.

>>>Željko Garača: Bez 2. mirovinskog stupa javni dug bio bi upola manji, a mirovine veće

Prvi naslov koji sam uočio u medijima koji je upućivao na ovu temu glasio je: Posljedice Pavićeve reforme: omjer prve mirovine i posljednje plaće past će na 35 posto. Nakon što sam pročitao članak zaključio sam da stavovi kolege Nestića možda nisu dobro preneseni. Stoga sam pročitao izvorni tekst Mišljenja i iznenadio se. U mišljenju je naglašeno: Ključna slabost opcije koju je predložilo Ministarstvo odnosi se na pad primjerenosti mirovina u budućnosti. Po mom sudu to ponajprije nije znanstveno pošteno, a i nekorektno je prema ministru Paviću.

Istina, odgovorno je Ministarstvo kao i pripadajuća radna skupina, ali ne i sadašnji Ministar i njegov prijedlog mirovinske reforme. Sve se odigralo mnogo prije njega. Spomenuti pad omjera posljednje plaće i prve mirovine dio je projekcije koja je nastala prije više godina, odnosno mnogo prije najave aktualne reforme i stoga se može pripisati nekom starijem scenariju, a ne namjerama ministra Pavića.

>>>Željko Garača: Čudnovati PDV – može li smanjenje opće stope PDV-a dovesti do povećanja cijena?

Kolega Nestić se u svojoj kvantitativnoj analizi poziva na izvješće Europske komisije: 2018 Ageing Report, a koje se pak poziva na projekcije koje su godinama ranije izradili hrvatski stručnjaci, a svake godine ih Ministarstvo rada usklađuju s promjenama koje su se stvarno dogodile u realnom svijetu, a to je: Croatia Country fiche on pension projections. Zadnja projekcija izrađena je 2017. godine. Na temelju tih projekcija kolega Nestić izračunava da će omjer zamjene posljednje bruto plaće i prve mirovine, po prijedlogu reforme za mirovine samo iz 1. stupa, 2045. godine biti oko 35 posto. Moguće, ali za sada nemoguće i provjeriti. No, sigurno je da pad omjera općenito nema veze s ministrom Pavićem. Pad je već davno planiran iako se spomenute projekcije mirovina uopće ne bave mirovinama samo iz 1. stupa. Inače projekcije idu do 2070. godine. Neki možda znaju što mislim o dugom roku. Posebno je pitanje zašto bi do toga inače trebalo doći, ali o tome neki drugi put.

Ključni zaključak koji u Mišljenju iznosi kolega Nestić je da bez dodatka od 27 posto i na dio mirovina iz 2.  stupa, on nema smisla. Po mom sudu to je formalno ispravan i točan zaključak, ali pravi zaključak bi bio da 2. stup, kao hrvatska inačica, uopće nema smisla. Prema istraživanju kolege Nestića, u istom trenutku,  a to je 2045. godine, za osiguranika sa 65 godina i prosječnom plaćom, 40 godina staža i uplata u 2. mirovinski stup, dakle za mirovinu iz  1. i 2. stupa taj će omjer zamjene biti oko 33 posto nasuprot 35 posto koliko bi bio za mirovine samo iz prvog stupa. No, tu se javlja jedna nejasnoća.

>>> Miodrag Šajatović: Konture i naznake reformirane ideje reforme mirovinske reforme

Na strani 18 spomenutih projekcija mirovina stoji: The replacement rate measured for combined pensions from public and mandatory private schemes will gradually decline from 29% in 2016 to 21% in 2070. Prema tablici koja prati tu konstataciju slijedi da bi u 2045. taj omjer bio oko 25 posto iako postoje i nepovoljnije varijante. Nije mi jasno na temelju čega je kolega došao do svojih rezultata o omjeru zamjene od 33 posto ako se poziva na isti izvor. Bilo bi dobro imati uvid u same izračune kolege Nestića, a ne samo rezultate. Stoga ga pozivam da javno objavi i podatke te pretpostavke koje je koristio u svojim izračunima kao i sam model izračuna. Time bi se otklonili svi mogući nesporazumi.

U fokus interesa nam se guraju obvezni mirovinski fondovi, ali „tajna“ 2. mirovinskog stupa je u privatnim mirovinskim osiguravajućim društvima, a oni ostaju „ispod radara“.

Do sada nam se objašnjavalo da su današnje mirovine iz 1. i 2.  stupa manje jer oni koji danas odlaze u mirovinu nisu dovoljno dugo štedjeli u mirovinskim fondovima, ali da će se to s vremenom promijeniti. Sada je definitivno jasno da neće. Stoga kolega Nestić predlaže da se dodatak od 27 posto proširi i na dio mirovine iz 2. stupa pa će onda te mirovine biti veće. Mudro! Tko bi to trebao platiti? Naravno država, odnosni svi mi. U protivnom 2. stup nema smisla zaključuje kolega Nestić.

Svi ste već, poštovano čitateljstvo, puno puta čuli kako se javnim novcem spašavaju privatne banke i druge financijske institucije. Toga je posebno mnogo bilo tijekom posljednje financijske krize.. Naširoko je poznato tragikomično bankarsko geslo: Profit naš, gubitak vaš. U ovom slučaju stvar je još apsurdnija. Privatne mirovinske fondove i mirovinska osiguravajuća društva koji su nastali ulaganjem javnog novca kojeg se država odrekla treba „spašavati“ dodatnim javnim novcem ili kako se popularno kaže novcem poreznih obveznika, da bi ispunili funkciju zbog koje su osnovani, a to su veće mirovine. Nije zgorega ponoviti kako pri tome iznimno dobro zarađuju, a moguće zarade u budućnosti su nevjerojatno velike. U fokus interesa nam se guraju obvezni mirovinski fondovi, ali „tajna“ 2. mirovinskog stupa je u privatnim mirovinskim osiguravajućim društvima, a oni ostaju „ispod radara“. Kako neki dan reče Premijer jednom drugom prigodom: Što je previše, previše je.

Uvik kontra!

Autor: prof. dr. sc. Željko Garača