23. srpanj 2018.

Željko Garača: Bez 2. mirovinskog stupa javni dug bio bi upola manji, a mirovine veće

Povijesni sportski uspjeh naše nogometne reprezentacije, koliko god bio velik i izazivao oduševljenje, nije u rangu dvaju aktualnih događaja koji mi izazivaju gorčinu i ne može je isprati. Najava reforme mirovinskog sustava, odnosno reakcije na nju, te izglasavanje nagodbe o Agrokoru rezultati su dviju strateških odluka, nažalost, prema mom sudu pogrešnih, prve u daljoj, a druge u nedavnoj prošlosti, koje se pokušavaju prikazati kao veliki uspjesi koji rješavaju ključne probleme društva. Smatram to uspjehom pogrešnih procesa.

Nagodba o Agrokoru definitivno je onemogućila da se popravi jedna strateška pogreška. U nizu spornih elemenata izdvojio bih jedan koji je apsurdan. Prikazuje nam se da je isporuka trideset tisuća hektara najplodnije i najvrjednije državne zemlje stranom kapitalu zapravo u nacionalnom interesu. Ne bune se ni oni koju su za tu zemlju prolijevali krv. Nedavno smo bili gotovo na pragu ratnog sukoba sa susjednom i ipak prijateljskom zemljom zbog nekoliko stotina hektara gotovo bezvrijednoga morskog zaljeva.

Histerija oko mirovinskih promjena

Za mirovinski sustav možda ima nade, zato ću se više posvetiti mirovinskoj nazovireformi. Gotovo histerične reakcije na najavljene obrise promjena kojima ‘stručna javnost‘ i, prema automatizmu, dio oporbe potpomognut glavnim medijima glorificira drugi mirovinski stupa takve su da sam iznenađen svojom pozicijom da branim jednog ministra. Ne podupirem cjelinu prijedloga zbog nekih spornih, možda neustavnih elemenata, ali mislim da je išao u pravom smjeru, prema smanjenju pogubnog učinka drugoga mirovinskog stupa na nacionalnu ekonomiju i društvo, sve dok politika preko noći nije napravila prvi kompromis i najavila jačanje drugog stupa da umiri oponente, interesne skupine i koalicijske partnere, pa čak i dio oporbe.

>>>Nenad Bakić: Vaše mirovine zapravo nema

Uvođenje drugog stupa nije naša ideja. Taj projekt diskretno je nametnula Svjetska banka kao dio neoliberalne doktrine, a zdušno ga je prihvatio veći dio stručne javnosti koji je u priklanjanju ‘mainstreamu‘ vidio i vlastitu promociju ili pak goli opstanak u akademskom svijetu. Oni koji su upozoravali na mnoge probleme i štetne posljedice u najboljem su slučaju bili marginalizirani. No glavni je problem što su zanemarene teorijske pretpostavke potrebne da bi takav projekt uspio, a koje nisu postojale.

Splitsko geslo ‘uvik kontra‘ Željku Garači čini se primjerenim da okarakterizira svoje javno iznošenje stajališta o ekonomskim problemima hrvatskog društva. Taj profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu novi je autor čija ćemo provokativna stajališta objavljivati u ovoj rubrici.

Nužna je pretpostavka suficit državnoga mirovinskog fonda, a poželjan je i suficit državnog proračuna. Imali smo dva velika deficita te su realni izgledi za uspjeh bili minimalni. Optimizam pri uvođenju drugog stupa može se donekle razumjeti zbog tadašnje zanesenosti tržištem i postulatima neoklasične ekonomije, ali danas, nakon sloma tih postulata u prethodnoj ekonomskoj krizi, teško je razumjeti one koji i dalje ustraju na tome jer su brojke porazne.

Kako se država odrekla svog novca

Zemlje koje su ekonomski bile iza nas, a danas im zavidimo jer su nas pretekle, nisu se upuštale u takav projekt ili su ga vrlo brzo napustile. U Hrvatskoj je pak ta reforma poprimila patološki oblik. Država se u sadašnjosti odriče znatne količine novca, oko šest milijardi kuna na godinu, da bi umanjila svoje obveze u budućnosti za oko šest milijardi kuna na godinu, pri čemu će tih šest milijardi na godinu u budućnosti ipak morati platiti, odnosno vratiti pozajmljeni novac mirovinskim fondovima. Bez tog novca u sadašnjosti država ne može funkcionirati pa ga pozajmljuje od onih kojima ga je dala na upravljanje uz troškove koje ne može podnijeti. To je incestan odnos u kojem država opći sama sa sobom i to skupo plaća. No kamate na tako pozajmljeni novac samo su dio nepotrebnog troška države.

Može se pretpostaviti da su i kamate na ukupni javni i privatni dug više nego što bi bile da zbog izdvajanja u drugi stup nismo dobili prekomjernu makroekonomsku neravnotežu, prevelik javni dug. Grubo procjenjujem da je država do sada uz nepotreban dug veći od 69 milijardi kuna, kolika je neto uplata u mirovinske fondove, platila i više od 50 milijardi kuna nepotrebnih kamata zbog skupljeg zaduživanja, što se i dalje nastavlja. Naravno, i za plaćanje tih kamata država se trebala zadužiti. Ugrubo, da se nije uveo drugi mirovinski stup, javni dug bio bi upola manji, gospodarstvo snažnije, a BDP i mirovine veći. Problem mirovina nije riješen, nego je još veći.

>>>Pavić: Veće mirovine koštat će 35 do 40 milijardi kuna do 2040. godine

Nadalje, nameće se teza o namjeri nacionalizacije drugoga mirovinskog stupa i tome da će država građanima oduzeti njihove ušteđevine. Na stranu bi li to bio dobar ili loš potez, on, jednostavno, nije predmet aktualnog prijedloga. Inače je vrlo nategnuta teza da je doista riječ o imovini građana. Oni njome ne mogu raspolagati, ne mogu odlučivati o tome tko njome upravlja, s kojim rizicima, odgovornostima i troškovima. Nadalje, tumačenje da se novac iz drugoga mirovinskog stupa prebacuje u prvi također mi se čini upitno.

Odlaskom u mirovinu građani u svakom slučaju napuštaju mirovinski fond i prebacuju novac u neko privatno mirovinsko osiguravajuće društvo (za sada samo jedno) te sklapaju ugovor o isplati dijela mirovine prema nekom od mogućih modela. Uz to što će im se taj novac odmah umanjiti za proviziju osiguravajućeg društva, osiguranici nemaju više ništa s prenesenim novcem osim prava na isplatu ugovorene mirovine. U čemu je problem da se taj novac umjesto u privatno osiguravajuće društvo prebaci u HZMO? Jedini odgovor koji mi se nameće jest neostvarena dobit financijskih ustanova.

Šokantan iznos dobiti

Kolika je ta potencijalna dobit? I grube su procjene šokantne. Uzmimo na primjer osiguranika s prosječnom plaćom koji je dvadeset godina uplaćivao u drugi mirovinski stup po sili zakona, a koji će za koju godinu u mirovinu sa 65 godina i četrdseset godina radnog staža te da se odluči za zajamčenu isplatu mirovine na dvadeset godina. Pretpostavimo i da će iznos na njegovu računu u mirovinskom fondu koji se prenosi biti oko 150.000 kuna.

Ukupni je iznos koji će mu biti isplaćen za ugovoreno razdoblje oko 160.000 kuna. To znači da je ukupni prinos na kapitaliziranu štednju za dvadeset godina oko šest posto, što ne pokriva ni gubitak vrijednosti mirovine zbog minimalne inflacije od 0,3 posto na godinu.

>>>Vrdoljak: Ukidanje drugog mirovinskog stupa bila bi ‘potpuna besmislica’

S druge strane, godišnji su prinosi u mirovinskim fondovima oko šest posto. Mirovinsko osiguravajuće društvo preko banaka vlasnica sigurno će plasirati taj novac i nema razloga vjerovati da će prinos biti manji od onog mirovinskih fondova, s tom razlikom da sav taj prinos od oko 50.000 kuna po prosječnom osiguraniku ostaje bankama. Pomnožimo li to s, recimo, milijun budućih umirovljenika u idućih trideset godina, samo zbog osjećaja za veličinu, dolazimo do zaprepašćujućeg iznosa od 50 milijardi kuna.

Zagovaranje pogrešne politike

Pogrešna je i teza da je mirovinski sustav generacijske solidarnosti neodrživ. Naprotiv, on je jedini financijski održiv, naravno, ako se ne sabotira. Drugo je pitanje kolike mirovine može osigurati, hoće li one biti dovoljne za golo preživljavanje i možemo se složiti da je u tom smislu neodrživ. Ako je gospodarstvo u takvu stanju da ne može osiguravati mirovine generacijske solidarnosti, nije realno ni da će to moći drugi stup. No mirovinski sustav nije kriv za to. Odgovorno je gospodarstvo, a prije svega država sa svojom ekonomskom politikom.

Ako ne ojačamo gospodarstvo, neće nam pomoći ni drugi mirovinski stup. Na kraju će država ipak morati preuzeti odgovornost za isplatu mirovina. Novca u drugom stupu jednostavno nema. On je uložen, pozajmljen, da ne kažem već potrošen, bar sto se države tiče. Da bi mirovinski fondovi mogli u budućnosti isplatiti štednju osiguranika, netko od njihovih dužnika mora vratiti dio pozajmljenog novca. Država kao najveća dužnica mirovinskih fondova taj novac ne može vratiti ako se dodatno ne zaduži ili ako ne poveća porez. Ne znam što je gore.

Ne bih želio da se pomisli da zagovaram postojeće stanje. Treba ga hitno mijenjati, i to radikalno, ako već nije prekasno. Želim, prije svega, upozoriti na olako zagovaranje pogrešne ekonomske politike bez šire rasprave struke jer ona je podijeljena. 

Autor: dr.sc. Željko Garača