03. travanj 2019.

Željko Garača: Prepoznao sam se kod prof. Bičanića - spadam u ‘meke‘ suvereniste, koji nisu bolji od ‘tvrdih‘

Ja sam suverenist. Izjaviti ovo danas u Hrvatskoj nekome tko teži biti priznati znanstvenik i intelektualac je ili hrabro ili ludo. Nije se lako suprotstaviti autoritetu, ali valjda izlazim iz makroekonomskog puberteta pa je to prirodno. Nakon izrazito oštrog pisanja cijenjenog profesora Ive Bićanića u jednom tjedniku o suverenistima svih mogućih vrsta, kako među političkim strankama tako i pojedincima prepoznao sam se u jednoj od pobrojanih kategorija. Čini se da po iznesenoj nomenklaturi spadam u „meke“ suvereniste iako nisu ništa bolji od „tvrdih“. Kako piše profesor, i u štali s „mekim“ suverenistima ima raznolikosti. Posebnu kategoriju čine oni koje smatraju kejnzijancima.

Neprimjereno je da sebe nazivam kejnzijancem iako su mi Keynesove ideje draže od Hayekovih i Friedmanovih. Kada me jedan novinar nazvao radikalnim kejnzijancem, shvatio sam to kao kompliment. Tu se svrstavanje dalje komplicira jer spoj suverenista i kejnzijanca navodno je oksimoron, nelogičan spoj kao što je drveno željezo. Dodatna komplikacije je da nisam ni izolacionist ni protekcionist unatoč visokoj korelaciji tih karakteristika u populaciji suverenista. Jesam li neznalica prosudite sami. U svakom slučaju sam već dokazano čudna biljka.

Ricardova teorija komparativnih prednosti

Sve ovo mi ne bi bilo bitno da svi suverenisti nisu nazvani neznalicama koji ne poznaju osnovne ekonomske znanosti. Posebno se ističe njihovo nepoznavanje Ricardove teorije komparativnih prednosti, jednog od najstarijih ekonomskih „zakona“ koji vrijedi i danas, koji nitko od ozbiljnih ekonomista ne dovodi u pitanje bez obzira na ekonomsku školu kojoj pripada. Ni ja ga naravno ne dovodim u pitanje, ali želim problematizirati njegove učinke u kontekstu suverenizma. Ukratko, radi se o teoriji koja tvrdi da svaka nacionalna ekonomija treba proizvoditi ono u čemu je relativno produktivnija od drugih ili ima (naj)manje relativne troškove te u slobodnoj trgovini s drugima ostvarivati opći napredak. Svi su na dobitku. Smanjuju se troškovi, povećava gospodarski rast i povećava se bogatstvo svake nacije. Sve je točno. U čemu onda vidim problem? Suverenizam se poistovjećuje s protekcionizmom i izolacionizmom. S ovim se ne slažem iako je puno primjera da ove stvari idu ruku pod ruku. Ali korelacija nije i uzročno posljedična veza. No, vratimo se Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti.

Kolega Zvonimir Šikić je na svom blogu jednostavno i popularno matematički dokazao i pokazao da Ricardova teorija vrijedi. Još jedan autor je nedavno pisao o njoj u čast 200 godina od kada je David Ricardo predstavio ovu svoju teoriju. Velimir Šonje je na svom portalu pri tome dao i jedan primjer čije ću polazne postavke djelomično posuditi za ovu prigodu radi lakše usporedbe. Drugi dio primjera se razlikuje, a posebno se razlikuje interpretacija rezultata.

Analiza proizvodnje ribe i rogača

Zamislimo dvije izolirane zemlje i označimo ih s A i B. Obje proizvode ribu i rogač. Razlikuju se po produktivnosti. U zemlji A troši se 2 sata rada za proizvodnju 1 kg ribe i 3 sata za proizvodnju 1 kg rogača. U zemlji B troši se 8 sati za proizvodnju 1 kg ribe i 4 sata za proizvodnju 1 kg rogača. Radi preglednosti podaci su prikazani u tablici

Zemlja

Sati rada za 1kg ribe Sati rada za 1 kg rogača

A

2

3

B 8

4

 

Ekonomisti zemalja A i B nisu suverenisti pa će bezuvjetno poštivati Ricardovu teoriju. Započet će specijalizaciju u proizvodnji i slobodnu trgovinu među zemljama.

Zemlja A ima manji relativni trošak proizvodnje ribe (2/3) nego rogača (3/2) pa će se specijalizirati za proizvodnju ribe, dok zemlja B ima manji relativni trošak za proizvodnju rogača (1/2) nego ribe (2) pa će se specijalizirati za njegovu proizvodnju.

U svakoj zemlji su nakon specijalizacije stvoreni viškovi i manjkovi jedne ili druge robe. U sljedećoj tablici su dane pripadajuće vrijednosti.

Zemlja

Količina nakon specijalizacija Višak za razmjenu

A

2,5 kg ribe

1,5 kg ribe

B 3,0 kg rogača

2,0 kg rogača

 

Ukupno bogatstvo se stvarno povećalo. Proizvedeno je 25 posto više ribe i 50 posto više rogača. U ovome trenutku napuštam model kolege Šonje i postavljam pitanje: kao će to dodatno bogatstvo biti raspodijeljeno? 

Ključno je pitanje po kojoj cijeni će se razmjenjivati robe. Za zemlju A razmjena ima smisla ako je cijena rogača manja od vlastitog relativnog troška njegove proizvodnje, odnosno ako je manja od 1,5. Za zemlju B razmjena ima smisla ako je cijena rogača veća od njegovog relativnog troška proizvodnje, odnosno veća od 0,5. Kratko rečeno cijena rogača mora biti veća od 0,5 i manja od 1,5 da bi obje zemlje imale ekonomski interes razmjene, odnosno pojednostavnjeno 1 kg rogača može se razmjenjivati za od 0,51 do 1,49 kg ribe. Problem nastaje upravo ovdje. Unatoč velikom dijapazonu mogućih cijena vrlo je vjerojatno da će to biti 0,51.

Razmjena

Višak za potrošnju nakon razmjene

1 kg ribe

0,5 kg ribe i 0,98 kg rogača

1,98 kg rogača

0,02 kg rogača

Nakon razmjene će se ipak pojaviti neprodani viškovi. Koje su opcije za pojedine zemlje? U zemlji A mogu početi jesti 50 posto više ribe i skoro 100 posto više rogača. Iako je riba zdrava nije se dobro prejedati. Umjesto toga mogu raditi jedan sat manje i proizvesti 0,5 kg ribe manje te se posvetiti ljenčarenju ili mogu višak ribe investirati u istraživanje i razvoj ribolova te povećavati produktivnost. Nakon nekog vremena će im za proizvodnju 1 kg ribe trebati recimo samo 1 sat. Slično mogu postupiti i s viškom rogača koji su morali kupiti da bi zemlji A prodali svoju ribu. Odmah po stupanju na snagu specijalizacije i slobodne trgovine zemlja A će biti bogatija za 75 posto. U zemlji B će se vjerojatno zanemarivo bolje hraniti, imat će na raspolaganju dodatnu četvrtinu jednog rogača, ali od istraživanja i razvoja, ozbiljnog rasta i napretka u zemlji B nema ništa. Svima će biti bolje, ali tko bi razuman u zemlji B suvereno pristao na takav scenariji? Suverenisti kao ja sigurno ne.

Gdje je tu Hrvatska i ostatak EU?

Može li se djelovanje Ricardove teorije prepoznati u odnosu Hrvatske i ostatka EU? Može, ali nažalost Hrvatska je u poziciji zemlje B iz prethodnog primjera. Za ilustraciju evo dvije sličice. Prva sličica je makro slika. Opet oksimoron? Pojednostavimo sliku na samo dva sektora: industriju i usluge. Naša komparativna prednost su usluge jer u industriji imamo visoke relativne troškove. U skladu s Ricardovom teorijom trebamo se odreći industrije i osloniti na usluge.  To i slijedimo, možda ne suverenom voljom, ali silom ekonomskih zakonitosti u uvjetima slobodne trgovine. Industrija propada, a turizam nas drži u životu. Bolje nam je. Imamo rast BDP-a, ali su stope male i nedovoljne. Drugi nam odmiču.

Druga sličica je mikro slika. Negdje u Međimurju, vrijedne žene za bruto dnevnicu od cca 50 eura šiju kožne presvlake za njemačke luksuzne automobile. Imamo komparativnu prednost naših krojačica u odnosu na njemačke krojačice. Postoji i zemlja koja ima komparativnu prednost u odnosu ne samo na Njemačku nego i Hrvatsku u proizvodnji kože koja se doprema u Hrvatsku na šivanje. Ne znam točno, ali neka koža za jedan komplet presvlaka košta do 450 eura računajući ostale troškove. Vrijedne krojačice sigurno sašiju bar jedan komplet presvlaka dnevno pa je ukupni trošak proizvodnje jednog kompleta presvlaka oko 500 eura. Kada kupac luksuznog automobila želi kožne presvlake to će platiti oko 2500 eura. Ako zanemarimo PDV, njemačkom proizvođaču automobila ostaje 2000 eura po kompletu presvlaka. Tim novcem će se platiti istraživanje i razvoj da bi i ubuduće Njemačka zadržala svoju komparativnu prednost, a mi ćemo se boriti za preživljavanje dok budemo imali svoju komparativnu prednost jeftine radne snage, dok netko to bude želio raditi, i tavoriti na dnu EU.

Suverenist sam iako nisam ni izolacionist ni protekcionist. Nešto znam i o ekonomiji. Znam i da ne želim takvu Hrvatsku jer Ricardova teorija komparativnih prednosti vrijedi i djeluje. No, čini mi se da je moja suverenistička želja utopija. Bojim se da su prilike propuštene pa nije ni bitno što sam suverenist. Gotovo sam siguran da je i Ricardo bio suverenist pa me to malo tješi.