Javno mnijenje tako generalizira poduzetnički stalež da je poduzetnicima najjednostavnije odmah priznati krivicu. Da, svi koji nisu zadovoljavali visoke kriterije za ulazak u politiku, državnu administraciju, rentijerstvo i sl. otišli su osnivati i voditi vlastite tvrtke
Opet su počeli napadi na poduzetnike u Hrvatskoj. Opet su proglašeni krivcima što su plaće u zemlji daleko niže nego u razvijenim zemljama Europske unije. Još nekako da ih se optužuje da ostvarenu dobit uzimaju sebi na račun radničkih plaća. Ali ovaj put uvrede su još gore. Prosječnoga hrvatskog poduzetnika optužuje se da je nesposobnjaković. Da ne zna organizirati visokoproduktivnu proizvodnju i da su zato plaće niske. A to je tek uvod za napade koji slijede kad će uslijed koronakrize ti dokazano nesposobni vlasnici privatnih tvrtki, pravdajući se koronakrizom, još smanjivati plaće.
Važno je da su svi ostali staleži u državi pronašli krivce. Hajka koja se ponavlja iz godine u godinu podsjeća na vrijeme ranog socijalizma kada je u društvenopolitičkom životu masovno korištena krilatica 'radnici, seljaci i poštena inteligencija'. Poštenje radnika i seljaka nije se dovodilo u pitanje. Svi su oni bili pošteni, vrijedni i moralni. S inteligencijom je bilo drukčije. Ona je bila sumnjiva i svaki je intelektualac trebao dokazivati svoje poštenje i sposobnosti.
Socrealizam na najjače
Danas bi se socrealistička krilatica mogla malo promijeniti pa bi glasila 'radnici, seljaci, činovnici, političari i poneki pošteni poduzetnik'. I nema tu mnogo pomoći. Javno mnijenje tako generalizira poduzetnički stalež da je poduzetnicima najjednostavnije odmah priznati krivicu. Da, svi koji nisu zadovoljavali visoke kriterije za ulazak u politiku, državnu administraciju, rentijerstvo i sl. otišli su osnivati i voditi vlastite tvrtke. Sve nesposobnjaković do nesposobnjakovića! Nevjerojatno da u zemlji gdje sve vrvi od supersposobnih u svim vidovima života, svi najgori završe baš u poduzetništvu?!
Hajdemo ipak malo ozbiljnije. Naravno da među poduzetnicima u Hrvatskoj, kao i u svim drugim zanimanjima ima i ovakvih i onakvih. Ima nesposobnih, kontroverznih, nemoralnih. Recimo da polovica poduzetnika, recimo da je to 30-ak tisuća ljudi, ipak zadovoljava osnovne kriterije. Legitimno je pitanje zašto oni svojim zaposlenicima ne isplaćuju prosječne plaće od, recimo 2000 eura na mjesec. Neto, kako se to kod nas gleda.
Postoji uska veza između visine prosječne plaće u nekoj zemlji i razine dostignutog BDP-a. Hrvatska nije iznimka. Novostvorena vrijednost u Sloveniji je i u socijalizmu bila veća nego u Hrvatskoj. Produktivnost cijele zajednice također. Pa su i plaće u Sloveniji uvijek bile veće. Sljedeće je pitanje, pa zašto od vremena povratka u kapitalizam, početkom 90-ih, hrvatski BDP nije brže rastao. Svakako je dijelom za to kriv i rat. Ali ne toliko da se u sljedećih 25 godina to nije moglo obilno nadoknaditi. Ako su poduzetnici zaduženi za dizanje BDP-a, a jesu, legitimno je pitanje zašto ne uspijevaju i za debelih godina dignuti BDP s jadnih tri posto rasta na godinu?
Krivi signali
Pojednostavnjeno, okružje godinama šalje loše i krive signale. Poduzetnik je osoba koja spaja ideje, zaposlenike i sredstva kako bi poduzetnički pothvat stvarao dodanu vrijednost. Ta se vrijednost najbolje ostvaruje u modernim industrijama treće, četvrte i pete industrijske revolucije. Vrhunske tehnologije i prodaja na svjetskom tržištu dobitna su kombinacija za brzi rast. I visoke plaće. Uz 20-ak posto odlikaša, hrvatska industrijska poduzeća dosta zaostaju. Zašto?
Mnogo je razloga. Počelo je još s nesretnom pretvorbom kada su pojedinci bliski vlasti na dar dobivali tvrtke koje su neznanjem i lopovlukom uništili. Onda su tu menadžerski krediti kojima su se kupovala poduzeća. Pa su menadžeri godinama kredite vraćali iz dobiti tvrtki. Umjesto da taj novac ide u tehnološku obnovu, završio je u nezasitnom proračunu države. Pribrojimo tome i desetak godina dramatične prakse neplaćanja. Poduzetnici su i više od pola vremena utjerivali dugove ili bježali od vjerovnika. Umjesto da su se bavili razvojem. Opet nije bilo ulaganja u nove tehnologije. Pa dodajmo tome i nedostatak domaćih banaka koje bi pratile domaće poduzetnike. Pa kriminalna tečajna politika koja je zemlju orijentirala na uvoz. Stotine i stotine vrhunskih poduzetnika nije se željelo hrvati s proizvodnjom. Otišli su u lakše i lukrativnije djelatnosti kao što su uvoz, distribucija, trgovina, osiguranje, financije…
Eh da. I ulazak u turizam je bio sigurnija karta od industrije. Ovo je samo skica za obranu na 'suđenju' hrvatskim poduzetnicima. Kad se već poteže da ne znaju dizati produktivnost, treba samo prelistati godišnjake EBRD-a. Gdje se jasno vidi da su u kriznim vremenima upravo poduzetnici jedini u društvu dizali produktivnost. Jedino oni s manje ljudi danas stvaraju mnogo više nego, primjerice 2005. Ali, koga je za to briga. Poduzetnici su odavno proglašeni krivima.