Arhiva

Fiskalnom i poreznom politikom do nove hrvatske industrije

Hrvatska Vlada mora svojom politikom iproaktivnom ulogom u kreiranju posve nove strukture hrvatske industrije sudjelovati u pronalaženju odgovarajuće niše za sebe unutar europskoga gospodarstva. Impulsi za to neće doći iz Bruxellesa

Poreznom reformom i uvođenjem poreza na kapitalne dobitke ostvarenima u kraćem roku treba obeshrabriti špekulativne transakcije. Ulaganje u dionice je, s druge strane, potrebno poticati putem poreznih poticaja iz poreza na dohodak

Piše: mr. sc. Damir Novotny damir.novotny@tmc.hr

Sudeći prema predstavljenim političkim platformama za predstojeće parlamentarne izbore, postignut je konsenzus o tome da su visoka stopa nezaposlenosti, usporeni gospodarski rast i vanjski dug osnovna pitanja koja bi se morala naći na agendi političkih stranaka u narednom zakonodavnom ciklusu. HDZ vidi rješenja u brzoj integraciji s EU i potpunom otvaranju domaćeg tržišta, SDP predlaže novu industrijsku, poreznu i regionalnu politiku, a HNS je uvjeren da se rastom sektora usluga može generirati gospodarski rast i kreirati nova radna mjesta. Također, sve se češće spominju potrebne promjene u poreznom sustavu.

Glavni politički rivali su, prema svemu sudeći, postigli sporazum o nužnim reformama, koje su pretpostavka za pristupanje u članstvo u EU do kraja desetljeća. Uspoređujući učinke hrvatske ekonomije s ostalim zemljama Istočne i Jugoistočne Europe, europska administracija ne dvoji da je Hrvatska spremna za punopravno članstvo. Usvoji li sadašnja i buduća vlada pakete zakona iz preostalih pregovaračkih poglavlja, Hrvatska može biti sigurna da će u sljedećih nekoliko godina punopravno članstvo postati realnost. Uza sve izvjesnije članstvo u NATO-u, to je svakako dobra vijest za financijsko tržište i ulagače u domaći sektor nekretnina, koji bi u narednim godinama mogao zabilježiti snažan rast.

Međutim, rast cijena dionica i cijena nekretnina, kao neposredan rezultat povećane (inozemne) potražnje, neće utjecati na dinamiziranje realne ekonomije. Visok dug, posebno dug prema inozemnim vjerovnicima, te deficiti koji se kumuliraju na nacionalnim računima i državnim proračunima mogu se riješiti jedino rastom realnog sektora ekonomije i rastom izvoza. Jednostavnije, treba obnoviti prerađivačku industriju koja u Hrvatskoj ima stoljetnu tradiciju. Nikolas Sarkozy, pobjednik na francuskim predsjedničkim izborima, koji bi kao konzervativac trebao zagovarati minoriziranje uloge države, na svom političkom dnevnom redu ima ‘jačanje uloge Vlade u oblikovanju buduće arhitekture francuske industrije’. Pritom se često spominje slučaj velike privatne francuske kompanije Alstom, koja je zbog grešaka u strateškom upravljanju dospjela na rub stečaja od kojega ju je spasila neposredna intervencija Vlade.

Država je postala većinski vlasnik, restrukturirala kompaniju i spasila većinu radnih mjesta. Sarkozy govori o novom ciklusu paneuropskih industrijskih politika i projekata, kojima bi se dinamizirala i povećala konkurentska sposobnost europske industrije u odnosu na ostale svjetske regije, poput SAD-a, Indije i Kine. Za razliku od velikih ekonomija, poput francuske, njemačke i talijanske, male europske ekonomije vode specifičnu ekonomsku politiku s ciljem postizanja izvrsnosti u nekoj globalnoj ekonomskoj niši. U europskom kontekstu hrvatska ekonomija tek mora pronaći svoju nišu ekonomske izvrsnosti u kojoj će ostvariti dinamičan rast i visoku učinkovitost. Parafrazirajući Sarkozyja, hrvatska Vlada mora svojom politikom i proaktivnom ulogom u kreiranju posve nove strukture hrvatske industrije sudjelovati u pronalaženju odgovarajuće niše unutar europskoga gospodarstva. Impulsi za to neće doći iz Bruxellesa, kao što to konformistički očekuje većina političke elite, već se takav program mora kreirati na nacionalnoj razini u općem konsenzusu svih zainteresiranih strana: građana, sindikata, poslodavaca te Vlade i Parlamenta.
Početkom prošlog stoljeća financijski sektor i prerađivačka industrija, uz poljoprivrednu proizvodnju bili su najznačajniji sektori tadašnje hrvatske ekonomije.

Stogodišnju tradiciju imaju, primjerice Kraš, Franck, Badel, Belišće i mnogi drugi prerađivači. Postoji, dakle, industrijska iskustvena krivulja koja je zasigurno odlična pretpostavka za obnavljanje uloge industrijskog sektora u domaćoj ekonomiji. Zagovornici poticanja rasta udjela usluga u strukturi društvenog proizvoda argumentiraju svoje stajalište tvrdnjom da će se industrijska proizvodnja iz Europe preseliti u Kinu i ostale zemlje Dalekog istoka, pa se buduća struktura hrvatskoga industrijskog sektora ne može temeljiti na industrijama koje se snažno razvijaju u tim zemljama. Kina je najveći svjetski proizvođač obuće. U Italiji su se, primjerice održale ali i snažno rasle u proteklih 10-ak godina obiteljske kompanije u segmentu skupe odjeće i obuće. Talijanske kompanije, poput Briona, Ermenegilda Zegne i Kitona proizvode ručno šivana odijela za kojima na međunarodnom tržištu raste potražnja i koja dosežu cijene od nekoliko tisuća eura. Francusko–talijanski proizvođači luksuznih dobara, poput LVMH-a i Guccija, brzorastuće su i vrlo profitabilne kompanije.

Taj segment industrije uopće nije ugrožen dalekoistočnom konkurencijom. Nova svjetska podjela rada pokazuje da se međunarodno tržište precizno segmentira. Masovne tržišne segmente zauzimaju istinski globalne kompanije koje više nemaju sjedište u jednoj zemlji te na osnovi organskoga i izvanjskog rasta nadrastaju regionalna i usko segmentirana tržišta. Vladine ekonomske politike moraju prije svega omogućiti ubrzani razvoj domaće industrije i pružiti punu podršku domaćim poduzetnicima u pronalaženju segmenata europskoga i globalnog tržišta u kojima bi mogle ostvariti rast i povećanu učinkovitost. U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike, koje su u EU u kompetenciji zemalja članica. Slovačka je Vlada u projektu obnavljanja industrijske strukture u zajednički projekt izgradnje automobilske industrije s njemačkim VW-om i korejskom KIA-om investirala maksimalno dopuštenih 15 posto fiskalnih sredstava. Češka je Vlada slični aranžman postigla s Huindayjem. Iako opterećeni neobuzdanom javnom potrošnjom i deficitom, proračuni hrvatske konsolidirane države, dakle centralni i proračuni lokalne samouprave, ipak ostavljaju dovoljno prostora za preusmjeravanje fiskalnih kapaciteta iz infrastrukturnih u industrijske projekte.

Unatoč mišljenju dijela domaćih ekonomista da je hrvatski porezni sustav dobar i dovoljno učinkovit pa ga ne treba mijenjati, u kontekstu europskog približavanja jedine se prilagodbe moraju izvršiti u fiskalnoj i poreznoj sferi. Zbog dominacije PDV-a u poreznim prihodima, porezni se sustav može doista smatrati učinkovitim. Rastom uvoza i potrošnje, koju rastući financijski sektor obilato financira, rastu i prihodi na osnovi poreza na potrošnju. Ima li se to na umu, u poreze ne bi trebalo dirati, već bi porezni sustav trebalo dodatno pojednostavniti. Međutim, ako porezi moraju biti instrument ekonomske politike, hrvatski porezni sustav ne samo da ne odgovara cilju izgradnje nove slike domaće industrije i gospodarstva već zapravo predstavlja barijeru.

Velika industrijska strana ulaganja mogu se privući jedino snižavanjem korporativnog oporezivanja i oporezivanja individualnih dohodaka, spuštanjem poreznih stopa ili višegodišnjim oslobođenjem. Domaćim poduzetnicima kronično nedostaje kapital za dinamiziranje rasta. Komercijalne banke nedostatak kapitala domaćim industrijskim poduzećima nadomještaju dužničkim financiranjem kapitalnih ulaganja i poslovnih operacija. Tržište kapitala ubrzano se razvija, ali su još rijetki industrijski inicijalni plasmani vlasničkih vrijednosnih papira. Prodaja dijela Ine putem javne ponude skrenula je pozornost domaćih privatnih ulagača na tržište kapitala. Takav razvoj može ohrabriti industrijska poduzeća da potrebni kapital prikupljaju putem inicijalnih javnih ponuda na tržištu kapitala, ali privući i krupni nadnacionalni špekulativni kapital koji pri povlačenju može nanijeti velike štete.

Poreznom reformom i uvođenjem poreza na kapitalne dobitke ostvarenim u kraćem roku treba obeshrabriti špekulativne transakcije. Ulaganje u dionice je, s druge strane, potrebno poticati putem poreznih poticaja iz poreza na dohodak. Interes investitora za ulaganje u industrijske projekte bit će mlak sve dok ulaganje u nekretnine ostvaruje veće prinose. Zahvaljujući velikoj kreditnoj ponudi, potražnja za nekretninama raste. Neposredna je posljedica stalni rast cijena i stvaranje efekta balona koji može dovesti do kraha tržišta nekretnina, kakvi se javljaju u redovnim ciklusima na razvijenim tržištima. Porezom na imovinu prema vrijednosti, koji bi trebao zamijeniti različite lokalne komunalne takse, ne samo da bi se stabiliziralo domaće tržište nekretnina već bi se mogli ostvariti važni porezni prihodi za fiskalne potrebe lokalne samouprave.

Isto se odnosi i na poreze na nasljedstva, kakve imaju sve zemlje članice EU osim nekih izuzetaka u Švedskoj, Luksemburgu i Češkoj. Takvom poreznom politikom ohladila bi se potražnja za nekretninama, u pravilu nisko efikasnom i nelikvidnom imovinom, a domaći bi se investitori usmjerili na ulaganje u industrijske vrijednosnice i stvaranje pretpostavki za rast industrijskog sektora. Osnivanje državnih private equity kompanija i industrijskih holdinga, Vlada se mora aktivno uključiti i odigrati važnu ulogu u budućem razvoju hrvatske industrije. Vlada dakle mora pokrenuti sveobuhvatne reforme u fiskusu centralne države i lokalne samouprave te u poreznom sustavu, a radi vođenja proaktivne politike i poticanja rasta realnog sektora hrvatskoga gospodarstva. U protivnome, stvari u ekonomiji odvijat će se stihijski, a neće se ukazati mogućnost za rješavanje glavnih pitanja: rasta, zaposlenosti i dostizanja europskog prosjeka nacionalnog dohotka po stanovniku.

Europska rješenja
Finska je drvnoprerađivačku industriju, kakva je još prije 30-ak godina bila Nokia, preobrazila u najdinamičniju tehnološku telekomunikacijsku korporaciju na svijetu. Danska je fokusiranom agrarnom politikom i permanentnim obrazovanjem farmera postala vodeći proizvođač svinjskog mesa i mesnih prerađevina. Belgija je vrlo uspješno iskoristila svoju tradicionalnu konkurentsku prednost u proizvodnji piva i konditorskih proizvoda. Interbrew, najveća svjetska pivarska grupacija, dolazi upravo iz te relativno male europske zemlje. Zemlje Beneluxa su svoju čeličnu industriju uspješno restrukturirale aktivnom vladinom politikom i neposrednim sudjelovanjem u upravljanju. Nakon sanacije Arcelora vlade tih zemalja prodale su kompaniju britansko-indijskom Mittalu. Luksemburg je osim čelične industrije odgovarajućom poreznom politikom stimulirao razvoj financijskih usluga, pa je ta mala europska zemlja postala jedan od glavnih europskih financijskih središta. Očekivani rezultat je rast nacionalnog dohotka i otvaranje brojnih visokovrijednih radnih mjesta. Cipar je uz financijski sektor razvijao i vrhunski turizam i ostvario snažan rast društvenog proizvoda čija je današnja razina po stanovniku nekoliko puta veća od hrvatske.

Komentari

Komentirajte