Hrvatskoj ne treba svaka investicija sa Zapada. Poželjni su investitori koji će proizvoditi za izvoz, a ne oni koji će u još jednom naletu samo ‘kupiti‘ domaće tržište. Prema tom kriteriju ocjenjivat će se Sanaderovo ‘skupljanje‘ ulagača u EU
Piše Miodrag Šajatović
Investicije su, kad je o biznisu u Hrvatskoj riječ, najčešće spominjani pojam posljednjih sedam dana. Da bi summit predsjednika 15 srednjoistočnih zemalja održan u Zagrebu potkraj prošlog tjedna dobio na značenju, podignuta je velika buka oko tuceta biznismena koji su stigli i samo što nisu počeli graditi velike tvornice diljem Hrvatske.
Onda je premijer Sanader najavio da će sljedećih mjesec i pol dana putovati Europom, a u Vladi to objašnjavaju uvjerenjem kako je ‘pravi trenutak da se Hrvatska aktivnije obrati potencijalnim ulagačima jer je njihov interes za investiranje u Hrvatskoj sada mnogo veći”.
Idealan investitor radi 100 posto za izvoz, koristi domaće sirovine, donosi modernu i ekološku tehnologiju i zapošljava mnogo domaćih ljudi
Nekoliko dana kasnije objavljen je izvještaj Transparency Internationala prema kojemu je ‘Hrvatska zbog korupcije loša za investitore‘. A u današnjem broju Lidera donosimo intervju s Jornom Pedersenom, predsjednikom Vijeća stranih ulagača u Hrvatskoj, koji poručuje da ‘investitori čekaju niže poreze, a ne ulazak Hrvatske u EU‘, te da će se ulagači na koje se računa, ako se ništa ne promijeni - zaputiti južnije i istočnije.
Iako je očito da je ključ dolaska stranih investitora unutar zemlje, a ne ponajprije u road-showu po europskim prijestolnicama, Sanader ostaje tvrdoglav i poručuje nama, koji ga zbog toga kritiziramo, da će europski kontinent prokrstariti uzduž i poprijeko. To je njegovo pravo. Ali kad već ima prioritete, ne bi bilo loše da mu birači, a među njima su i predstavnici ovdašnje poslovne zajednice, postave kriterije prema kojima će ocjenjivati kakve će to investicije donijeti Hrvatskoj.
Istina je da se nijedna zemlje nije uspjela dugoročno i brzo razvijati a da velik doprinos nije dao dotok stranih investitora. Ali u investicijskoj euforiji koja se ovih tjedana podgrijava treba biti oprezan. Nije svaka investicija dobrodošla.
Najpoželjniji ulagač je onaj koji bi došao u Hrvatsku sagraditi neku visokotehnološku tvornicu, dakle greenfield investiciju čija bi ukupna proizvodnja bila namijenjena izvozu; koja bi k tome zapošljavala pristojan broj domaćih ljudi, bila ekološki prihvatljiva, a dobavljači bi bile - male i srednje domaće tvrtke. Takva bi investicija bila maksimalno korisna za ovdašnju ekonomiju i društvo u cijelosti. Ako premijer sa svojih putovanja dovede takve investitore - svaka mu čast.
Drugu krajnost čine investicije kojima se ‘kupuje‘ domaće tržište, tj. u kojima će se sa sirovinama iz inozemstva proizvoditi roba isključivo za hrvatsko tržište. Takve najnepoželjnije investicije uz to bi zapošljavale malo ljudi, slabo plaćenih, a sama proizvodnja bila bi uza sve i ekološki štetna.
Idealnih investicija ima samo u teoriji. Bitno je da one koje ‘dođu‘ budu što bliže toj idealnoj slici. ‘Benetonova‘ tvornica u Osijeku primjer je realnosti. Zaposlenici se bune zbog niskih plaća i teških uvjeta rada, ali ta je tvrtka u kratkom roku postala šesti po snazi izvoznik iz Hrvatske. Kad za, primjerice, godinu dana premijer Sanader bude podnosio račun - trebalo bi vidjeti prema kojoj krajnosti, poželjnoj ili nepoželjnoj, pretežu posljedice njegovih lobiranja diljem EU.
Upozorenja nisu bez osnove. U najnovijem broju časopisa Financijska teorija i praksa, mr. Goran Vukšić pozabavio se utjecajem stranih ulaganja na izvoz hrvatske prerađivačke industrije. Došao je do zaključka da je doduše bilo utjecaja izravnih stranih ulaganja na izvoz ‘ali je taj utjecaj bio relativno slab‘. Izvoz prerađivačke industrije u tom je razdoblju stagnirao.
Dogodi li se navala stranih investicija na Hrvatsku, što očekuju premijer i njegova Vlada, to će kratkoročno imati dobre posljedice. No velik dotok deviza za investicije napravit će dodatni pritisak na jačanje tečaja kune, a to će još više demotivirati izvoznu orijentaciju tvrtki koje posluju u zemlji. Uz daljnje jačanje domaće potražnje zaduživanjem u inozemstvu (ili kod kuće) a bez snažnog izvoza, makroekonomska će slika postati još složenija.
Investicijski val, bez obzira na kvalitetu, u kratkom roku donosi rast zaposlenosti i BDP-a. To pak može pomoći političarima na sljedećim izborima. Ali ako je struktura investicija, pa makar i stranih, loše menadžerirana - srednjoročni izgledi nisu blistavi.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.