Arhiva

Cerin njeguje nemoćne, Močibob prodaje slike

Nakon što je 1972. godine teniski as Boro Jovanović svoju zaradu u sportu uložio u otvaranje kafića, njegov su primjer vrhunski sportaši slijepo slijedili gotovo puna tri desetljeća, a tek su se posljednjih godina počeli upuštati u investiranje i u druge djelatnosti

Piše: Darko Draženović

Bivši europski boksački prvak Željko Mavrović već petu godinu proizvodi zdravu hranu, čime je prekinuo ustaljenu praksu vrhunskih sportaša koji nakon sportske karijere ulažu samo u kafiće.

– Nikad nisam bio sklon kafićima, htio sam raditi nešto općekorisno – kaže Mavrović i dodaje: – Obrađujem oko 300 hektara zemlje pokraj Požege, proizvodim ekološke pekarske proizvode i zapošljavam pedesetak ljudi.


Posao je počeo s ulogom od milijun eura, a ukupan iznos, tvrdi, ne zna:


– Ono što zaradim opet investiram i tako u krug.


 Mavrović nije najveći ulagač među sportašima niti je najbogatiji u tom miljeu. Najbogatiji su zacijelo Goran Štrok i Bruno Orešar; bivši automobilski šampion vlasnik je mnogih nekretnina u svijetu, u Hrvatskoj riječkoga hotela Bonavia i dubrovačkoga Excelsiora te otočića Jakljana pokraj Dubrovnika, a nekadašnji tenisač i teniski izbornik ima kamenolom na Braču i hotelski kompleks u Novom Vinodolskom.

Ali nijedan nije uložio novac zarađen bavljenjem sportom. Štrok je, uz tvrdnju da je ?imao sreću?, uložio smisao za posao davno potvrđen traženjem sponzora za kupnju skupih trkaćih automobila i radom u zagrebačkom izvozno-uvoznom poduzeću Velebit. Orešar, nesklon otkrivanju tajni svojih poslovnih uspjeha, obogatio se u vrijeme pitomih zakona divlje privatizacije, pri čemu, a to je važno, nikad nije prekršio propise koji su bili  na snazi.



Prvi kafić  Bore Jovanovića


Prvi sportaši investitori ipak su ulagali u kafiće. Početkom sedamdesetih, u vrijeme umiranja kavana, ta je investicija bila vrlo profitabilna. Prvi kafić u nas otvorio je 1972. godine zagrebački teniski as Boro Jovanović (s Nikolom Pilićem u paru finalist Wimbledona 1962.) i zatvorio ga 2002. Iako na dobroj lokaciji, u zagrebačkoj Jagićevoj ulici, između Arhitektonskog, Građevinskog, Geodetskog i Tehnološkog fakulteta, nije više, tvrdi Jovanović, bio rentabilan.


– Uz to, nakon 30 godina zasitio sam se takva posla – kaže Jovanović dodajući da je u uređenje lokala Match-Ball uložio 150.000  tadašnjih maraka.


Dvije godine bio otvoren kultni Charly  u Gajevoj ulici. Nakon što je danas pokojni Dinamov nogometaš Mirko Braun zbog prometne nesreće morao prekinuti karijeru, Grad je klubu, a klub Braunu dodijelio prostor dotadašnje Sljemenove mesnice.


Potom će niz sportaša početi otvarati slične lokale.


U Zagrebu rukometaš Zlatko Žagmešter, nogometaši Mladen Ramljak, Petar Močibob, Slaven Zambata, Ivan Pavlica, Velimir Zajec, Fabijan Komljenović, stolnotenisač Dragutin Šurbek, odbojkaš Ivan Laninović, u Karlovcu, atletičarka Jelica Pavličić, u Splitu Hajdukovi nogometaši Davor Grčić i Dragan Holcer (koji će potom poziv ugostitelja zamijeniti postavljanjem džambo plakata), Jurica Jerković, Tomislav Ivić i Aljoša Asanović, koji uz dva kafića ima i restoran. Tomislav Ivić ima i restoran u lučici, kao i nekadašnji košarkaš Zoran Grašo i nogometaš Goran Vučević, koji zarađuje i od plaže u Lovrečima na Braču, gdje je kupio koncesiju.


Naš najbolji tenisač dosad, Goran Ivanišević, uložio je  novac, procjenjuje se više od pet milijuna eura, u gradnju stambenog kompleksa u elitnoj splitskoj četvrti Firule.


Igor Štimac uložio je pa potom prodao kladionicu i diskoklub u Splitu te diskoklub na Braču. Njegov suigrač u Hajduku i reprezentaciji također je (kao i Bokšić i Asanović) uložio u kladionicu, ali prijateljstvo se raspalo a posao propao. Bokšić je u Makarskoj imao diskoklub, koji je dao u najam, a Bilić je nakanio otvoriti dom za stare i nemoćne, ali je odustao. Upravo takva posla prihvatio se nekadašnji Dinamov nogometaš Snješko Cerin. Rođeni Zagrepčanin, dečko s Trnja, to je učinio u – Ninu.


 U Opatiji je jedan od najpoznatijih restorana držao do prije godinu dana, do odlaska u mirovinu, Branko Bevanda, nekadašnji motociklistički as, a u njegovoj blizini kafić su otvorili bivši ?vatreni?, Robert Jarni i njegov menadžer Predrag Rački.


– Budući da nemamo dovoljno vremena za taj posao, kafić smo dali u najam – kaže Jarni.


U uređenje je uloženo oko 600.000 DEM. Jarniju nedostaje vremena jer u Čakovcu ima poduzeće Java d.o.o., koje se bavi proizvodnjom sportske opreme robne marke Rjarni.


 Proizvodnjom sportske opreme (S9) bavi se i njegov kolega iz reprezentacije Davor Šuker koji vodi i nogometnu  Sukeracademiju  u Münchenu jer u Zagrebu nije našao zajednički jezik s klubovima od kojih je očekivao pomoć.


– Potrošio sam oko milijun maraka, a do igrališta nisam došao. Ali ni u Njemačkoj nije loše – ironizira Šuker.



Ivić napokon vlasnik Ambasadora


Već spomenuti Tomislav Ivić vlasnik je kafića, a odnedavno i nekadašnjeg hotela Ambasador. Hotel je sagrađen prije 70 godina. U vrijeme okupacije služio je najprije Talijanima, a potom Nijemcima kao zapovjedništvo, a poslije rata u njega se uselilo zapovjedništvo jugomornarice. Zgrada je trokatasta oblika, ima približno 3500 četvornih metara. Ivić je platio dva, a poslije još dva milijuna eura.


Od svega toga vrijedi samo lokacija jer se zgrada nalazi na samoj obali, u središtu grada. Sve treba srušiti i graditi iznova, procjenjuje Ivić čekajući da stručnjaci načine studiju isplativosti.


Ivić je donedavno imao i butik i draguljarnicu, ali je oboje zatvorio i prostor iznajmio.


Umjesto da kupi stari, Ivica Cvitković, po obrazovanju tekstilni inženjer, prije dvije godine sagradio je hotel Europa u Karlovcu, odmah uz naplatne kućice autoceste. Hotel ima 36 soba i nije jedino što posjeduje taj bivši Dinamov nogometaš (iz vremena Jerkovića, Zambate…); već deset godina upravlja tvornicom za proizvodnju protupožarnih pomagala. U hotelu i tvornici zaposlio je 80-ak ljudi, a u oba posla zajedno uložio je, kaže, oko četiri milijuna eura.


Novac je stekao ne samo igrajući nogomet u Dinamu i Eisenstadtu (gdje se nakon tri godine igranja teško ozlijedio i prekinuo karijeru) nego i radeći u Astri-mašinoimpexu, koju je 19 godina zastupao u Moskvi, Beču i Varšavi.


– Sport je u svemu tome ipak vrlo bitan, naučio me upornosti i marljivosti, a posebno mi je pomogao da sklopim mnogo poslovnih poznanstava – kaže Cvitković.


Petar Močibob, nekadašnji Zagrebov nogometaš, igrajući u Belgiji zaradio je 300.000 DEM i uložio ih 1978. godine u izvanredno dobro posjećenu kavanu Potepuh na zagrebačkom Dolcu.


Profit stečen u sljedeće četiri godine znatnim dijelom uložio je u galeriju slika u Tkalčevićevoj ulici da bi potom proširio djelatnost i uz slike ponudio i antikvitete.



Propast posla od milijun dolara


Ivan Valek, diplomirani inženjer arhitekture, nekada centar košarkaške momčadi Lokomotive (preteča Cibone, u generaciji s Plećašom, Omašićem, Kavedžijom, Bočkajem…), prvi se u nas, prije 17 godina, počeo baviti ?arhitekturom vode? ili ?vodnom arhitekturom?.


Njegova tvrtka Valek-Commerce d.o.o. projektira i gradi bazene i fontane (Trg velikana, Kaptol centar, Importane galerija, Starčevićev i Tomislavov trg, Lovački rog, cavtatski hotel Croatia…).


– Kad sam počeo rekli su mi da sam lud, komu sve to treba – prisjeća se Valek. – Počeo sam praktički bez novca. U nekadašnjem restoranu Mosor, na Jelačić placu, napravio sam malu fontanu i održavao je za 50 maraka mjesečno. Ali znao sam da će mi se sve to isplatiti jer sam u sportu stekao sposobnost samoorganiziranja, marljivost i disciplinu, a školovanje i obiteljski odgoj omogućili su mi da lako dolazim do ideja.


Košarkaš Ivan Valek ne skriva i jedan neuspjeli posao.


U predvečerje Domovinskoga rata pomoću poznanika iz Italije dobio je ponudu iz Ekvatorske Gvineje.


– Čovjek me Afrikancima nahvalio kao vrhunskog arhitekta, više nego što zaslužujem, ponuđen mi je posao za plaću od milijun dolara. Trebalo je sagraditi aerodrom u Malabu, u posao se uključio i Aero-inženjering iz Beograda i nekoliko građevinskih poduzeća iz Jugoslavije. Kad su dogovori već bili pri kraju, svijet je obišla televizijska slika iz Osijeka – tenk gazi fiću! Rat je počeo, sve je bilo jasno i Afrikancima i posao je propao – ispričao je Valek.


 


TKO JE TKO U BIZNISU


Željko Mavrović     Proizvodi zdravu hranu
Goran Vučević      Koncesionar plaže u Lovrečima na Braču
Goran Ivanišević    Sagradio stambeni kompleks u Splitu
Snješko Cerin       Otvorio dom za stare i nemoćne
Robert Jarni         Proizvodi sportsku opremu marke Rjarni
Davor Šuker         Sportska akademija u Munchenu i proizvodi sportsku opremu S9
Tomislav Ivić         Kupio hotel Ambasador
Petar Moičibob      Vlasnik galerije slika i antikviteta
Ivan Valek            Vlasnik tvrtke za gradnju bazena i fontana



NETALENTIRANI


Ćiri propali i satovi i čokolada


U medijske vode zaplivala su dva nogometaša: Jurica Jerković imao je radijsku postaju, a Robert Prosinečki tjednik. No, obojica su ubrzo zaključili da u tim vodama ne znaju plivati. Do slična je zaključka došao i Miroslav Ćiro Blažević, koji je uložio novac u dionice jedne švicarske tvornice satova i također švicarske tvornice čokolade.


– Ubrzo sam ustanovio da nemam talenta za posao i odustao sam – priznaje Ćiro.


 


TALIJANSKE KUHINE


Aco Petrović i Željko Jerkov konkurenti


Nekadašnji košarkaš i košarkaški trener Aleksandar Petrović vodi kafić Amadeus i zastupa jednog talijanskog proizvođača kuhinja (njegov splitski kolega Željko Jerkov zastupa konkurentsku tvrtku). Zapravo, Acine su veze u Italiji omogućile posao, koji sada vodi gospođa Petrović.


– Kad sam u Italiji zaradio prvi veći novac, dao sam supruzi 100.000 dolara i rekao da otvori ordinaciju jer je diplomirala stomatologiju. A ona me šokirala, rekla je da ju to ne zanima nego hoće trgovinu kuhinjama – ispričao je Petrović.


 


IZVORSKA VODA


Dario Šimić – Milijune eura uložio u izvorsku vodu


Matija Šimić, majka Milanova nogometaša i hrvatskog reprezentativca Darija Šimića, bavi se proizvodnjom vode. Novac je, dakako, sinovljev. Riječ je, kaže gospođa Šimić, o ?nekoliko milijuna eura?. Tim je novcem 2002. godine Dario Šimić kupio liniju izvorske vode u Svetom Ivanu pokraj Buzeta, koja se bez kamenca, uz to oplemenjena mineralima, puni u boce obujma 18,9 litara i prodaje pod nazivom Aqua viva.


– Poduzeće se zove Živa voda, središte je u Zagrebu, na Radničkoj cesti, tu dovršavamo zgradu u kojoj će biti uprava i skladište. Ovdje imamo 15 zaposlenih, a imamo ih još mnogo diljem zemlje – kaže gospođa Šimić dodajući da druga sinovljeva investicija, obnavljanje ?najružnije zgrade u Tkalči?, tek predstoji.


 


Pratite Lider na društvenim mrežama linkedininstagram
 
 

Komentari

Komentirajte