Prije deset godina Europa je uvela zajedničku valutu - euro. No umjesto slavlja, tek je ove godine, na kriznim sastancima koji su se redali jedan za drugim, postalo jasno da euro automatski nije jamstvo blagostanja.
Posljednjih dana 2001. su kamioni masovno prevozili nove novčanice i kovanice u poslovnice banaka svih zemalja koje su uvodile euro. A onda su prvih dana 2002. mnogi građani Europe i u svojim novčanicima mogli osjetiti da se nalaze u istoj Uniji, gdje je gotovo svejedno nalaze li se u Finskoj ili Portugalu, u Grčkoj ili Irskoj: svugdje su mogli platiti istim novcem - doduše ne baš isti iznos za istu robu. Tada se vjerovalo da je to samo privremeno, da će s vremenom zona eura srasti zajedno i da će se i cijene i prihodi građana nekako ujednačiti. Ali se tek 2011. jasno pokazalo da to nipošto nije tako jednostavno: usprkos zajedničkoj valuti, još uvijek postoje nacionalne politike proračuna, nacionalni trikovi kako da se umire birači i kako da se - sada zajedničkim - novcem pune i nacionalne vreće bez dna. I svjetska financijska tržišta su počela gubiti povjerenje, isprva u državne obveznice pojedinih država članica, a onda i u zajedničku valutu. Europski političari su ostali zatečeni - i jurili su s jednog kriznog sastanka na drugi. Problemi i nedoumice oko zajedničkog, Europskog fonda za zaštitu eura su uzrokovale i još jednu neželjenu posljedicu: odjednom su se na jednoj strani našle zemlje Europske unije koje još nisu uvele euro - i sve su manje sklone da ga uvedu u doglednoj budućnosti, a s druge strane članice eurozone kojima su nevolje u Grčkoj, Portugalu ili Irskoj odjednom počele ugrožavati i vlastiti financijski ugled.
I među zemljama zone eura se pojavila razlika, između Njemačke i Francuske kao takozvanog ‘motora Europe‘ i ‘ostalih‘ zemalja. Izgledalo je kao da njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy razgovaraju o problemima svaki dan - što u drugim metropolama nije baš uvijek nailazilo na odobravanje. Na posljednjem kriznom sastanku se pokazalo kako čak nije dovoljan niti dogovor 17 zemalja, jer je i raskol s preostalih 10 zemalja Europske unije postao još dublji jedinom odlukom koja se mogla postići. Bivši njemački kancelar Schmidt zapravo ima pravo kada tvrdi kako ne postoji kriza eura, ali od njegovog rođenja, postoji ozbiljan nedostatak u zajedničkoj, europskoj politici i europskom nadzoru nacionalnih proračuna. Britanski premijer odlučno je ustvrdio da nikada neće uvesti euro, no kakav izbor imaju Europa i zemlje eura? Redom im je padao kreditni rejting i imale su sve veće probleme kod dobivanja novih kredita.
Izgledalo je da je rješenje zajednička, europska obveznica iza koje bi stajale sve zemlje - ali Njemačka je do sada uspjela spriječiti mehanizam po kojem bi za greške jednih plaćali svi. Već i ponašanjem Europske središnje banke, koja od svibnja kupuje državne obveznice zemalja koje imaju ozbiljnih poteškoća, kriza je postala sve veći problem i za Europsku središnju banku i za sve njezine članice. Izgubljeno jer i povjerenje građana u one koje ih vode kroz ove nevolje. Uvjereni su kako se milijardama spašavaju banke i imućni ulagači, dok se njima dijele otkazi i smanjuju izdaci za sve zbog čega država i postoji: od školstva pa do mirovina, od zdravstva pa do socijalne skrbi. Građani Europe nisu usamljeni u razmišljanju kako je čitavo naše društvo na raskrižju: ne može se više dopustiti da čitave države i svi stanovnici ovise o nepoznatim špekulantima, anonimnom financijskom tržištu, svemoćnim agencijama za rejting - i novčarskim institucijama koje nemilosrdno teže samo većem profitu.
Nove promjene su nužne, jer su se dosadašnje pokazale - nedovoljnima. Promjena - i to golema, se dogodila prije deset godina, kad se u džepovima građana Europe našla zajednička valuta. Ali i kancelarka Merkel se slaže kako je još mnogo promjena pred nama: Sad, u ovoj krizi, kad je euro po prvi put na svojevrsnom ispitu, vidjeli smo kako temelji gospodarske i fiskalne unije nipošto nisu dovoljno izgrađeni i taj proces moramo nadoknaditi. U kojem smjeru će te promjene teći? Mnogi prosvjednici po gradovima Europe su složni da su političari prigrabili previše ovlasti, da građani još jedva nešto mogu odlučiti. Rezultat je da i danas, deset godina nakon uvođenja zajedničke valute, čak polovica Nijemaca ne bi imala ništa protiv da se vrati njihova, njemačka marka, makar je upravo ova zemlja imala goleme koristi od zajedničke valute. Promjene se moraju dogoditi, ne samo da bi i građani mogli mirno spavati nego i kako bi se Europa osposobila za nove izazove na svjetskom tržištu. Ali europski zastupnik Werner Langen je ipak siguran kako će Stari kontinent uspjeti savladati i ovaj izazov: Ja sam optimist. Može se dogoditi da će se stanje još malo zaoštriti u sljedećim tjednima, ali Europa je iz kriza uvijek izlazila snažnija nego što se mijenjala u mirna vremena. (Deutsche Welle)