Punih trideset godina nakon slavnog Pogorelića, hrvatski pijanist Augustin Šimat, pohađa doktorski studij na istom moskovskom Konzervatoriju Čajkovski, a ovog se Božića predstavlja na velikom božićnom koncertu u peruanskoj Limi.
Razgovarala Jelena Gotovac
U svijetu klasične glazbe Moskva i Konzervatorij Petar Ilič Čajkovski imaju svoje osobito značenje i za mnoge je nedostižni profesionalni vrhunac kojemu se mogu, bez preuveličavanja, približiti tek poneki. Dovoljno je to da se na dan u tom prekrasnom ruskom glavnom centru održi i do pet koncerata klasične glazbe. Na Konzervatoriju Čajkovskom kao rasadniku vrhunskih glazbenika svoje obrazovanje sedamdesetih stekao je naš Ivo Pogorelić. Punih trideset godina poslije, hrvatski pijanist Augustin Šimat, mladi, 28-godišnji Splićanin dobio je priliku pohađati doktorski studij na istom Konzervatoriju, a ovog se Božića u Limi u Peruu predstavlja na velikom božićnom koncertu na kojemu dijelom samostalno izvodi klasične note na klaviru, a u drugom dijelu koncerta prati beogradskog violinistu Ivana Kundičevića. Iza sebe ima niz koncerata, no prema mišljenju glazbenih kritičara njegova umjetnost tek će u sljedećim godinama doživjeti puni cvat. Za kratkog boravka u rodnome Splitu, Augustin nam je ispričao kakav je zapravo svijet klasične glazbe, kako mu je kao temperamentom Dalmatincu živjeti u hladnoj Moskvi, na što ga sve asociraju zvukovi te kako razbiti tabu da klasična glazba pripada samo intelektualnoj društvenoj kremi.
• Prvi susret s Moskovom?- Kad nekome pričam o prvim danima sa studija, uvijek se sjetim jedne zgode koja mi se dogodila kad se tek došao Moskvu u studenome prije tri godine, a dok još nisam dobro znao ruski. Tražio sam naime jednu uličicu, ali sam se u traženju po izrazito jakom pljusku zagubio. Prve ljude koje sam sreo bila su dvojica muškaraca pa sam ih na lošem ruskom upitao za ulicu za kojom tragam. Prije no što su mi odgovorili, jedan od dvojice upitao me odakle sam. Na moj odgovor da dolazim iz Hrvatske nije mi povjerovao, nego me na prepad uhvatio za ruku i tražio da izvadim putovnicu. Nisam se u prvi trenutak snašao pa sam je odmah pokazao na ‘uvid‘ i brzo spremio natrag u džep. Na to je taj muškarac otkopčao jaknu, izvadio futrolu s bocom votke i dva mala ‘bićerina‘. Potom smo nazdravili, a on je hvaleći hrvatsku nogometnu reprezentaciju, jer se Rusija te godine zbog naših vatrenih plasirala na Svjetsko prvenstvo. Nakon što smo nazdravili nogometu, pokazao mi je ulicu koja mi je trebala. Gospodin je inače povjesničar i predavač na jednom uglednom moskovskom fakultetu, pa mi je tim više bio simpatičan njegov pristup.
• Kako danas stojiš s ruskim jezikom? - Najprije, pri upisu na Konzervatorij za inozemne studente postoji poseban tretman. Nitko ne može prijeći na višu obrazovnu razinu ako ne položi ruski, a budući da je malo onih iz našeg područja koji dolaze sa znanjem ruskog jezika, na prvoj se godini pripremamo te se tek na kraju polaže ruski jezik kao uvjetni ispit. Tko ga uspješno prođe, odlazi na ispit iz klavira. S obzirom na to da doktorski studij (rus. aspirantura) traje tri godine, uz pripremnu, na Konzervatoriju ću provesti pune četiri godine. A što se tiče ruskog danas, mislim da sam dobar.
• Koliko sati na dan vježbaš sviranje? - Živim u domu sa 700 glazbenika, a u sobi imam pianinno, ali ako želim vježbati na boljem instrumentu odnosno na koncertnom klaviru, moran ustati jako rano, u 6 ujutro i čekati u redu do 7 sati, kada se moramo pribilježiti za sobe s klavirima koje se nalaze u podrumu. Svaki dan dobijem po četri sata za vježbanje na klaviru, a vježbam li na dobrom instrumentu tog jutra, znači da se rano ustao. Ako zakasnim samo 15 minuta, postoji mogućnost da ce svi dobri instrumenti biti zauzeti. Sustav je okrutan, ali to tako funkcionira. Ostatak dana provedem svirajući na Konzervatoriju.
• O čemu ovisi kvaliteta izvedene skladbe? - Inspiracija je povezana s karakterom kompozicije koju sviram. Najčešće stvaram asocijacije te povezujem glazbu uz neke događaje. Nedavno sam šetao ulicom gdje su radnici radili na jednoj zgradi, a iznutra je dopirao zvuk, koji se, rekao bih, u pravilnim intervalima ponavljao imitirajući ritmički motiv jedne Prokofijeve sonate. Jedva sam dočekao doći kući i sjesti za klavir. • Zbog čega je klasika samo za odabranu publiku?- To je društveni stereotip, jer glazba prenosi emocije, a svaki glazbeni žanr to radi na svoj način. Tako house glazba emocije prenosi putem ritma, a u klasici su zastupljeni svi elementi. No, uz malu introdukciju, u kojoj bi se slušatelje navelo o čemu se radi u odabranoj Beethovenovoj sonati, Chopinovom scherzu ili preludiju i fugi Shostakovicha, pogled na taj dio glazbenog svijeta bio bi potpuno drugačiji. To što je jedna kompozicija napisana u baroku, ne znači da je u modernom vremenu ne možemo razumjeti.
• Što misliš o domaćoj pijanističkoj sceni?- Hrvati su jako talentiran narod. Slavenska duša pomiješana s Mediteranom mora donijeti i donosi odlične glazbene rezultate. Smatram da je velika krivica medija koji u prvom redu najveću pozornost daju sportu, a vrlo malo kulturi i umjetnosti. Mediji bi trebali imati zadaću usmjeravati svoju publiku i čak educirati jer su kreatori javnog mnijenja. Tada bilo i više kvalitetnijih koncerata od strane hrvatskih glazbenika. Ovako, imamo situaciju da je broj koncertnih dvorana ostao isti kao i prije 50 godina dok se broj glazbenika sve više povećava. A tko zna iz kakvog razloga u Hrvatskoj prevladava mišljenje da i glazbenici, slikari, kipari žive od zraka, odnosno da će se strune za violinu same od sebe kupiti, baš kao i slikarsko platno ili mramor kod kipara. Često, zbog nemogućnosti da svojim umjetničkim radom osiguraju vlastitu egzistenciju, glazbenici podučavaju u školama, a rad s djecom je ‘rudarski’ posao i tada čovjek jednostavno više nema vremena za bavljenje umjetnošću.
• Tko ti je uzor?- Sergej Vasilevič Rachmaninov. Čarobnjak! Čovjek velike duše i majstor ljudske intime. Čak i u svojim najkraćim kompozicijama maestralno pokazuje najintimnije osjećaje pa sve do onih herojskih. Od hrvatskih kompozitora izdvojio bih velikog Borisa Papandopula, najboljeg skladatelja za klavir. Mislim da će još dugo ostati nenadmašan.
• A među profesorima?- Mislim da rijetko gdje u svijetu ima toliko vrsnih pedagoga kao u Moskvi. Osim profesorice iz glazbene psihologije, autorice desetak knjiga, izdvojio bih svog profesora klavira, Viktora Karpoviča Merzanova kojemu je 91 godina, a živuća je legenda Moskovskog konzervaorija. Živi asketski skromno i čitav život posvetio je jedino glazbi. Veliki Sergej Prokofiev, izabrao ga je da prvi izvede njegovu šestu klavirsku sonatu.
• Vraćaš li se u Hrvatsku nakon doktorata?- Ciljevi ostaju isti: usavršavanje, i razvijanje vlastitog glazbenog izričaja, a Moskva otvara mnoga vrata. Već imam planirane koncerte u Skandinaviji, Njemačkoj, Francuskoj i u Americi. Moje školovanje zasad podupiru Zaklada Adris i Rotarijanski klubovi u Splitu i Solinu, a bez njih ne bih mogao studirati. Stoga, vraćam li se? Ne znam. Ovisi o tome, mogu li živjeti od svoje umjetnosti kod nas?!