Korona i biznis
07. studeni 2005.

Nedostatne reforme u Europskoj uniji

lider.media
lider.media

Velike privrede kontinentalne Europe nedovoljno su fleksibilne. Posljedica je toga niža stopa zaposlenosti, viša nezaposlenost i sporiji rast dohotka. Glavne posljedice sporijeg privrednog rasta, sporijeg rasta aktivnog stanovništva i duljeg životnog vijeka europskog stanovništva jesu sporiji rast životnog standarda i problem održivosti mirovinskih i zdravstvenih sustava

Piše: dr. Dubravko Mihaljeksenior ekonomistBanka za međunarodna poravnanja (BIS), Basel

Dok je pozornost javnosti u Hrvatskoj usmjerena na dugo očekivani početak pregovora s Europskom unijom, gospodarska aktivnost u EU stagnira već treću godinu zaredom. S obzirom na snažan rast svjetske privrede i vrlo stimulativnu monetarnu i fiskalnu politiku EU, većina analitičara smatra da su glavni uzrok stagnacije nedostatne reforme na tržištima roba, rada i financijskih usluga, osobito u velikim privredama kontinentalne Europe: Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. U usporedbi sa zemljama engleskoga govornog područja i Skandinavije ta su tržišta u kontinentalnoj Europi u većini slučajeva raznim propisima regulirana do te mjere da se sporo i nedovoljno prilagođavaju makroekonomskim kretanjima i promjenama uvjeta poslovanja. Drugim riječima, velike privrede kontinentalne Europe nedovoljno su fleksibilne, a posljedica je toga niža stopa zaposlenosti, viša nezaposlenost i sporiji rast dohotka.

Europske institucije u osnovi prihvaćaju takvu dijagnozu uzroka stagnacije u EU. Još 2000. godine prihvaćena je tzv. Lisabonska strategija s ciljem povećanja produktivnosti i ubrzavanja ekonomskog rasta kako bi do 2010. godine EU postala ‘najdinamičnija i konkurentski najsposobnija ekonomija zasnovana na znanju u svijetu‘. Pokazalo se, međutim, da je taj cilj preambiciozan i da konkretni planovi za njegovu provedbu nedostaju. Stoga je u ožujku 2005. Lisabonska strategija znatno pojednostavnjena: Europska komisija razradila je tzv. Integrirane smjernice za makroekonomske, mikroekonomske i politike zapošljavanja, na čijoj osnovi zemlje članice ove jeseni trebaju prihvatiti nacionalne programe strukturnih reformi.

Europljani rade kraće

Jedan pristup analizi utjecaja strukturnih reformi na privredni rast jest da se stopa rasta raščlani na: a) rast produktivnosti, b) promjene broja radnih sati, c) promjene zaposlenosti, d) promjene stope aktivnosti i e) promjene aktivnog stanovništva. (U tablici 1 prikazane su ovako raščlanjene stope rasta za pet velikih industrijskih zemalja.)Taj je pristup koristan jer nam omogućava da identificiramo strukturne reforme koje mogu utjecati na pojedinu komponentu stope rasta. Primjerice, na povećanje produktivnosti - dodane vrijednosti po satu rada - mogu utjecati reforme čiji je cilj bolje obrazovanje radne snage, stvaranje i primjena tehničkih inovacija, učinkovitija organizacija (uključujući bolje funkcioniranje javnih institucija), bolja privredna infrastruktura itd. Rast produktivnosti sve do sredine devedesetih bio je brži u zemljama eurozone nego u Americi (slika 2). Zaostajanje u drugoj polovici devedesetih nije, kako se često smatra, uzrokovala manje intenzivna primjena informacijske tehnologije, nego sporiji rast investicija u tradicionalna kapitalna sredstva u eurozoni.

Broj radnih sati po zaposlenome opada još od 1960-ih godina i taj će se trend najvjerojatnije nastaviti jer s porastom dohotka raste i sklonost stanovništva prema korištenju slobodnog vremena. No valja istaknuti velike razlike u broju radnih sati između Amerike i Europe: zaposleni u eurozoni rade znatno manje u odnosu na zaposlene u SAD-u: 1.550 sati na godinu u Francuskoj, 1.450 sati u Njemačkoj, ali čak 2.180 sati u SAD-u.

Koje strukturne reforme?Na povećanje zaposlenosti i stope aktivnosti povoljno mogu utjecati reforme na tržištu rada. Primjeri-ce, kao jedan od osnovnih strukturnih problema u EU ističe se niska stopa aktivnosti mlađeg i starijeg stanovništva. U SAD-u je 60% mladih u dobi od 15 do 24 godine radno aktivno, a u eurozoni je samo 44% mladih te dobne skupine radno aktivno (tablica 2). Taj je odnos još nepovoljniji kod dobne skupine od 60 do 64 godine, čiji je udio u aktivnom stanovništvu dvostruko niži u eurozoni nego u SAD-u. Stope aktivnosti žena u EU (ukupno 61%) također su niže nego u SAD-u (ukupno 69%).

Strukturne reforme i Lisabonska strategija usmjerene su velikim dijelom na povećanje stopa aktivnosti: brže zapošljavanje mladih, dodatno obrazovanje starijih (kako bi u uvjetima brzih promjena tehnologije mogli dulje ostati zaposleni), otvaranje programa za predškolsku djecu (kako bi se majke mogle brže vratiti na radna mjesta) itd. U Francuskoj i Italiji devedesetih su godina provedene brojne reforme na tržištu rada - lakše zapošljavanje sa skraćenim radnim vremenom, fleksibilniji radni sati i sl. Pokazalo se da se stope aktivnosti doista mogu povećati i u zrelim tržišnim privredama (vidi tablicu 1).

Nizak rast stopa aktivnosti u SAD-u i Velikoj Britaniji odražava već postignute vrlo visoke stope aktivnosti. U Njemačkoj je provedeno manje reformi na tržištu rada nego u Francuskoj i Italiji pa je i stopa aktivnosti samo neznatno porasla. Međutim, valja napomenuti da povećanje stopa aktivnosti može dovesti do sporijeg rasta produktivnosti (što se dogodilo u Velikoj Britaniji) jer nakon određene granice dolazi do povećanog zapošljavanja osoba s nižim kvalifikacijama, što usporava rast produktivnosti.

Veze s drugim reformama

Da bi se povećale stope aktivnosti, reforme na tržištu rada trebaju biti popraćene i reformama na tržištu roba i usluga (npr. fleksibilniji propisi o radnom vremenu u maloprodaji i uslužnim djelatnostima), po-reznom sustavu (s ciljem poticanja rada sa skraćenim radnim vremenom) te u sustavima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. U vezi s tim jedno od većih razočaranja na području strukturnih reformi zaus-tavljanje je procesa liberalizacije usluga na razini EU u ožujku ove godine. Takozvana Direktiva o uslugama trebala je poduzećima u tercijarnom sektoru registriranima u jednoj zemlji EU omogućiti nesme-tano pružanje usluga u svim ostalim zemljama EU na temelju propisa koji vrijede u zemlji domicila (npr. Poljskoj), a ne, kao što je to sada slučaj, u zemlji domaćina gdje se usluge pružaju (npr. Francuskoj). Iako je u nekim uslužnim djelatnostima (cestovni promet, financijske usluge) liberalizacija već poodmak-la, u većini uslužnih djelatnosti, a osobito u profesijama poput liječničke, pravne, arhitektonske i aka-demskih, još vlada protekcionizam.

Napokon, rast aktivnog stanovništva čisto aritmetički također pridonosi privrednom rastu. Tu je SAD u znatno povoljnijem položaju jer zbog povoljnijih demografskih kretanja (viših stopa fertiliteta i većeg doseljavanja) aktivno stanovništvo tijekom posljednjeg desetljeća raste u prosjeku oko 1,5% na godinu, a u većini europskih zemalja broj stanovnika opada ili stagnira (tablica 1). Istodobno se očekivano trajanje života neprekidno produžava: 1970. godine prosječan je muškarac u zemljama OECD-a u mirovini pro-veo 11 godina, a 2004. to je već bilo 18 godina. Potrebno je naglasiti da se radi o stoljetnom trendu koji ekonomska politika u najboljem slučaju može privremeno usporiti - uz određene fiskalne troškove - ali vjerojatno ne i preokrenuti.

Posljedice stagnacije

Glavne posljedice sporijeg privrednog rasta, sporijeg rasta aktivnog stanovništva i duljeg životnog vijeka stanovništva jesu sporiji rast životnog standarda (mjerenog dohotkom per capita) i problem održivosti postojećih sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Procjenjuje se da će u zemljama OECD-a u idućih 50 godina stanovništvo starije od 65 godina činiti između 20 i 35% ukupnog stanovništva. Ako se nastave opisani trendovi, omjer između neaktivnih osoba i zaposlenih mogao bi se povećati sa sadaš-njih 38% na 70% u 2050. godini. Da bi se taj trend usporio i ublažili problemi financijske održivosti mirovinskih i zdravstvenih sustava, bit će potrebno ne samo ubrzati rast produktivnosti nego i povećati stope aktivnosti, osobito osoba starijih od 50 godina.

Gdje je u svemu tome mjesto Hrvatske? Podaci u tablici 2 pokazuju da su stope aktivnosti u Hrvatskoj znatno niže nego u EU, osobito za mlade od 15 do 24 godine i starije od 50 godina. Osim toga, ukupni privredni rast od 2002. godine niži je od prosjeka za srednju i istočnu Europu (slika 1). Stoga bi bilo vrlo korisno istražiti kako se posljednjih desetak godina kreću pojedine komponente stope rasta prikazane u tablici 1 i na toj osnovi utvrditi prioritete za strukturne reforme.

Tablica 1. Stope rasta s komponentama, 1995. - 2003.(prosječne godišnje promjene u postocima)

 

SAD 

Njemačka 

Francuska 

Italija 

Velika Britanija

BDP

3,2

1,3

2,1

1,7

2,8

Produktivnost 

2,2

2,2

1,7

0,7

2,0

Radni sati/zaposlenom

-0,3

-0,6

-0,9

0,0

-0,4

Zaposleni/radna snaga

0,0

-0,1

0,3

0,3

0,5

Stopa aktivnosti

0,0

0,1

0,3

0,4

0,1

Aktivno stanovništvo

1,5

-0,1

0,3

0,0

0,5

Izvor: OECD i Groningen Growth and Development Centre (ggdc.net)

Tablica 2. Stope aktivnosti, 2004.(u postocima stanovništva radne dobi)*

 

Eurozona

SAD

Hrvatska

Sve dobne skupine 

69

75

50

15-24

44

61

39

25-34

83

83

83

35-44

86

84

 

45-54

80

82

 

55-59

58

71

47

60-64

64

24

51

Izvor: Eurostat; Bureau of Labor Statistics; DZS. * Stope aktivnosti u Hrvatskoj svrstane su u dobne skupine od 15-24, 25-49 i 50-64 godine.

Korisni izvori:http://www.oecd.org/olderworkersforumwww.oecd.org/olderworkersforumJournal of Economic Perspectives, Fall 2004http://europa.eu.int/growthandjobs/index_en.htm http://europa.eu.int/growthandjobs/index_en.htm

Izneseni su osobni stavovi autora koji se ne moraju poklapati sa stavovima BIS-a.