Kvalitetan pregovarački argument za Hrvatsku bila bi razlika između ‘potencijalnog‘ hrvatskog BDP-a i onoga koji Hrvatska trenutačno ostvaruje. Bilo bi korektno Hrvatskoj priznati otežavajuće okolnosti zbog nametnutog rata i dopustiti joj dovoljno dugo razdoblje da korištenjem vlastitih resursa postigne onu gospodarsku poziciju koja joj pripada
Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji zbiva se između dviju krajnosti. Jedna je krajnost da pristupanje Hrvatskoj samo po sebi donosi probitak i dugoročni napredak. Druga je krajnost da Hrvatska od pristupanja EU može imati samo štete, nikakve koristi.
I jedan i drugi pristup temelje se na procjeni koja ne počiva na činjenicama, analizama ili povijesnim iskustvima ekonomskih integracija.
Danas postoji znanstvena analitička aparatura koja s dosta preciznosti može odrediti koje koristi i troškove (štete) može očekivati neka zemlja kad pristupa određenoj ekonomskoj integraciji. Uz to ta analitika kreatore ekonomske i ukupne politike upozorava na to koje mjere treba poduzeti da se povećaju pozitivni, a smanje negativni efekti pristupanja integraciji. To je dobra okolnost.
Loše je to što je Hrvatska počela pregovore bez ijedne takve analize. Rezultati takve analize ne bi samo poslužili kao osnova za kreiranje ekonomske politike prilagođavanja EU nego bi hrvatskim pregovaračima mogli poslužiti i kao izvor argumenata u traženju prijelaznih razdoblja. To je temeljni razlog zašto Hrvatska nema sustavno koncipiranu politiku gospodarskog prilagođavanja EU ni politiku izgrađivanja pregovaračke pozicije. Na kraju, sve će se svesti na politiku…
Na EU treba gledati kao na nadnacionalni prostor u virtualnoj dimenziji. U realnom životu i poslovanju kada krenete u EU, stignete u Austriju, Italiju, Njemačku, Francusku itd. Kad se te zemlje nađu pred izborom između standarda svojih građana i pravila EU, odluka će uvijek biti u korist standarda građana. Takvu politiku treba izgrađivati i Hrvatska
Pregovaračka iskustva nedavno primljenih članica Hrvatskoj mogu koristiti, ali ne previše. Budući da svaka zemlja ima vlastiti položaj, vlastite posebnosti i vlastite ciljeve, mogućnost kopiranja iskustava vrlo je ograničena. Argumenti u pregovorima različiti su. Ono što za jednu zemlju može biti argument u njezinu korist, za drugu to može biti argument koji nije u skladu s njezinim interesima. Najveća korist od nedavnih pristupnica EU bila bi procjena ‘profila‘ i posebnog interesa svake od starih članica. Zbog toga je za svaku zemlju bitna vlastita dubinska analiza efekata pristupanja EU.
Najopasnija će situacija za Hrvatsku biti ako se hrvatski pregovarači u pregovorima budu koristili pristupom i argumentacijom drugih zemalja i ako im pred hrvatskom javnošću opravdanje bude da su tako pregovarale i ostale zemlje.
Kad je riječ o hrvatskom pristupanju EU, treba imati na umu da je Hrvatska ušla u tranziciju kao najrazvijenija zemlja od svih bivših socijalističkih zemalja osim Slovenije. Danas je Hrvatska prema gospodarskoj razvijenosti daleko iza Slovenije, ali je nešto iznad prosjeka ostalih tranzicijskih zemalja.
U pregovorima u poglavlju o kretanju kapitala za hrvatsku je stranu od nacionalne važnosti prodaja nekretnina. U hrvatskom je interesu da se sloboda prodaje nekretnina strancima što je moguće duže odgodi. Za to postoji najmanje jedan ekonomski razlog. Naime, gospodarski pa i društveni napredak mjeri se novostvorenom dodanom vrijednošću, odnosno nacionalnim proizvodom.
Doprinos rastu nacionalnog proizvoda dolazi od zemlje, rada i kapitala. Ako zemlja prijeđe u ruke stranih vlasnika, ona će pridonositi nacionalnom proizvodu zemlje iz koje dolazi vlasnik. Uz to, formalno-pravni reciprocitet kojim je strancima omogućeno stjecanje nekretnina nije toliko važan koliko stvarna ravnopravnost u ekonomskoj sposobnosti svih da svuda kupuju nekretnine.
Hrvatski građani prema svojoj ekonomskoj snazi nisu u ravnopravnom položaju sa strancima. Naprotiv, može se reći da pojedinci prodaju nekretnine radi tekućeg preživljavanja, što još više kvari sliku o ravnopravnosti.
Izgovor da prosječna ekonomska sposobnost hrvatskoga građanina, mjerena bruto-domaćim proizvodom po stanovniku, ne može biti argument za odgađanje mogućnosti da stranci slobodno kupuju nekretnine u Hrvatskoj jer su to prihvatile zemlje s manjim BDP-om po stanovniku nije valjan. Ako bi se druga strana time koristila kao protuargumentom, onda se time i ne treba koristiti kao argumentom.
Kvalitetan pregovarački argument za Hrvatsku bila bi razlika između ‘potencijalnog‘ hrvatskog BDP-a i onoga koji Hrvatska trenutačno ostvaruje. Potencijalni je proizvod onaj koji se ostvaruje uz potpunu zaposlenost proizvodnih resursa, uključujući njihovu kvalitetu.
Postoji dovoljan broj dokaza da je u Hrvatskoj relativna razlika između potencijalnog i ostvarenog dohotka mnogo veća (ne njezinom krivnjom) nego u ostalim zemljama koje su nedavno pristupile EU ili su u fazi pristupanja. Jedan je od dokaza odnos sadašnje proizvodnje u odnosu na predtranzicijsko razdoblje koji je za Hrvatsku lošiji nego u drugim zemljama. To je jedna od neizravnih posljedica rata. Drugo su izravne posljedice rata koje ostale zemlje nisu imale.
U svakom slučaju bilo bi korektno Hrvatskoj priznati otežavajuće okolnosti zbog nametnutog rata. Obrnuto, bilo bi vrlo nekorektno kad bi druga strana iskoristila zbog rata oslabljenu poziciju Hrvatske.
Hrvatskoj u najmanju ruku treba dopustiti dovoljno dugo razdoblje da korištenjem vlastitih resursa postigne onu gospodarsku poziciju koja joj pripada. Ako se omogući slobodan transfer nacionalnih resursa u ruke stranaca, oni će pridonositi stranom nacionalnom bogatstvu.
Budući da razvijenije europske zemlje imaju prednost u kapitalu, a manje razvijene prednost u radu, korektno bi bilo istodobno usklađivati slobodu kretanja kapitala i rada. Na taj bi se način stvorili uvjeti za izjednačavanje cijene rada u različitim dijelovima Europe.
Paralelna liberalizacija kretanja tih dvaju proizvodnih faktora osigurala bi ravnomjeran, a time i dugoročno održiv razvoj Europe. Ako koristi od EU pripadnu sadašnjim vlasnicima kapitala, onda će to biti izvor povećanja neravnopravnosti, socijalne i političke nestabilnosti. Takav razvoj situacije ograničio bi razvoj EU.
Uz to, na EU treba gledati kao na nadnacionalni prostor u virtualnoj dimenziji. U tom se prostoru donose standardi, pravila i slično. Sve te standarde i pravila prihvaća i Hrvatska. Međutim, u realnom životu i poslovanju kada krenete u EU, ne stižete u EU, nego u Austriju, Italiju, Njemačku, Francusku itd. Svaka od tih zemalja ima svoju vladu i svoju politiku.
Cilj je njihove politike podizanje životnog standarda vlastitih, a ne europskih građana. Čak i kad se nađu pred izborom između standarda vlastitih građana i pravila EU, odluka će uvijek biti u korist standarda građana. To je normalno i to je u redu. Takvu politiku treba izgrađivati i Hrvatska. Još ne postoji europska vlada.
U Europi se stvara slobodan prostor za poslovanje i njegova pravila. Tko je jači, brži i efikasniji, zauzet će više tog prostora i imat će više koristi od EU. Politika ‘EU pod svaku cijenu‘ ili ‘svaka politika koja nas što prije dovodi u EU‘ pogrešna je politika.
Zbog toga i prepuštanje nekretnina i zemljišta strancima u uvjetima kad smo daleko od potencijalnog nacionalnog dohotka znači slabljenje ekonomske osnove za razvoj nacionalnoga gospodarstva u sklopu europskoga.