Iako odavno zvuči kao prazna fraza, domaći poduzetnici mnogo su naučili u nekoliko različitih kriza koje je ova ekonomija prošla i itekako su svjesni koliko je važno biti spreman za nepovoljan razvoj situacije. Ukratko, slogan ‘nadaj se najboljem, budi spreman na najgore‘ u Hrvatskoj je apsolviran i velik dio poduzetnika ima rezervu za teška vremena. Ipak, jedinstvena formula ne postoji. Koliko imovine treba spremiti sa strane, ovisi o nizu faktora
Imate li krizni fond? Znate o čemu se radi: to je onaj novac koji držite sa strane za 'nedajbože'. Primjerice, za slučaj da ostanete bez posla, bez prihoda zbog medicinskog stanja, zbog smrti člana obitelji ili nekih drugih, malo žešćih, nepredviđenih troškova. Ako je vjerovati onima koji su si koji su dali zadatak da nas financijski educiraju (što nam itekako treba), krizni fond trebali bi imati svi, bez iznimke, i to tri do šest mjeseci. Nedavno je o tome na LinkedInu pisala financijska influencerica Sandra Ferenčak, poznata kao Tetka, koja objašnjava kako visina kriznog fonda uvelike ovisi o sposobnosti brzog pronalaženja novog zaposlenja, drugog plaćenog projekta ili druge vrste kapitala bez prevelikog zaduženja. Nekima je, kaže Tetka, dovoljno da im krizni fond bude u visini troškova za tri mjeseca, a nekima je potrebno da im novac sa strane izdrži i do šest mjeseci. Za poduzetnike bi, navela je u jednom postu na društvenoj mreži LinkedIn, krizni fond trebao moći pokriti čak dvanaest mjeseci financijskih troškova, što nas je i motiviralo da pitamo i poduzetnike i malo jače igrače na tržištu imaju li krizni fond i za koliko mjeseci.
Poduzetnici stalno na oprezu
Iz odgovora koje smo dobili dalo bi se zaključiti da su domaće kompanije itekako izvukle pouke iz proteklih kriza. Od, ako baš hoćete, Domovinskog rata pa do globalne recesije koja je zahvatila cijeli svijet 2007. i k nama 'sletjela' 2008. te ostala do 2014., krize u Agrokoru, koronakrize… Domaće kompanije stalno su na oprezu i u vrijeme kad su ekonomski trendovi bili kudikamo povoljniji nego danas zadržavale su dio dobiti na svojim računima, o čemu je Lider već pisao, a što je najočitiji primjer stavljanja kapitala sa strane za loše dane. Naravno, pričamo o kompanijama čini dioničari su za to imali razumijevanja. Osim toga, u vrijeme povoljnih kamata tvrtke su si reprogramirale dugove, ulagalo se, digitaliziralo i, naravno, pametno štedjelo (jer se ionako štedi kad je klima povoljna, a ne kad počne kriza; tada se manje troši) pa se lakše dočekuje kriza jer je nešto novca ipak spremljeno sa strane.
– Pretjerano je očekivati da tvrtke i poduzetnici imaju krizne fondove koji mogu pokriti dvanaest mjeseci financijskih troškova – komentirao je Danko Sučević, direktor BDO Infokorpa i stručnjak za krizni menadžment i korporativno upravljanje.
Objasnio je da računovodstveni rječnik ne poznaje pojam 'korporativni krizni fond', već 'rezerve' koje propisuje Zakon o trgovačkim društvima. Zakonske rezerve minimum su minimuma koji treba osigurati za neometano poslovanje, no tvrtke, pogotovo one odgovorne, pod rezervama mogu držati i druge iznose, a i druge oblike imovine, ako je riječ o nečemu što se može brzo i lako unovčiti.
– Tvrtke koje odgovorno korporativno upravljaju dio imovine uvijek drže u likvidnim sredstvima; ako si to, naravno, mogu dopustiti. To je imovina koja se ne dira, bilo da je riječ o novcu na žiroračunu, o likvidnim obveznicama bilo o dionicama. Koliko će tvrtke kapitala vezati na taj način, ovisi o različitim čimbenicima, primjerice o tome u kojoj su industriji i koliko je ona volatilna. Startupovi, primjerice, ne mogu ništa stavljati sa strane jer im nedostaje gotovine, a prehrambena industrija nije volatilna, ali ne očekuje se da kompanije u toj branši moraju prevelike iznose stavljati u rezervu jer je to industrija niskog rizika – objasnio je Sučević i upozorio kako tvrtke ne mogu rezerve vezati uz nekretnine i sličnu imovinu jer to nije i ne može biti brzodostupna financijska imovina.
Prema njegovu mišljenju, za industriju koja nema neku vlastitu proizvodnju, a koja održava likvidnu imovinu, dovoljno je za tzv. krizni fond, odnosno u rezerve, ubaciti troškove za jedan mjesec za plaće.
– Tako, primjerice, radimo mi u BDO Infokorpu, u rezervama držimo jednomjesečni trošak za plaće i hladni pogon. Čak i mi tu malo pretjerujemo, ali to radimo samo kako bismo mirno spavali – istaknuo je Sučević.
Štedi kad nije kriza
Osnivač i direktor konzultantske tvrtke Konter Nikola Nikšić razmišlja slično kao Sučević. Treba li kompaniji više od mjesec-dva pokrivanja troškova za plaće i hladni pogon, onda nešto kronično ne valja i treba se zapitati ima li smisla nastaviti poslovati kao zombi. Slaže se da bi svaka tvrtka ili poduzetnik trebali imati financijske rezerve, odnosno brzodostupan kapital, i navodi kako se to najčešće osigurava u sklopu zadržane dobit, kredita za likvidnost ili imovinu koja se brzo može unovčiti. To, prema njegovu mišljenju, nikako ne bi smjele biti nekretnine.
– Zadržavanjem dobiti poduzetnici će najlakše osigurati novac za financiranje razvoja i obrtnih sredstava. Zato je važno štedjeti kad nije kriza i pametno upravljati likvidnošću – rekao je Nikšić i dodao da mu se čini kako su domaće kompanije nakon krize 2008. naučile što znači kad se pretjera s konzumerizmom, rasipništvom i ekonomski nerazumnim ulaganjima.
– Od prošle recesije tvrtke su povećavale prihode i dobit, jačale vlastite bilance i financiranje iz vlastitih izvora, što je rezultiralo većom dobiti. Osim toga, domaća su poduzeća, općenito gledano, povećavala stanje novca na računima, smanjivala financijski dug i poboljšavala likvidnost. Sve to sugerira da su spremnije na krizu i da će eventualne financijske probleme moći lakše prebroditi – smatra Nikšić.
Ako je pak suditi po Nikoli Glavašu, voditelju Odjela za financijsko savjetovanje u konzultantskoj tvrtki Apsolon, u vremenima neizvjesnosti krizni fond može biti relativno učinkovit anticipativni pristup za mitigaciju eksternih rizika i osigurati miran san poduzetnika u nekoliko idućih mjeseci. Koliko bi mjeseci fond trebao moći pokriti, teško je reći jer to ovisi o specifičnostima industrija i samih tvrtki. Tvrtke s većim obrtajem potraživanja i zaliha, poput onih u ugostiteljstvu i maloprodaji, relativno će brzo plasirati svoje proizvode i generirati novčani tok potreban za financiranje operativnih troškova, a proizvođači i veleprodaja, s nižim pokazateljima obrtaja, možda će zahtijevati nešto obilniju zalihu novca kako bi se preživjelo razdoblje neizvjesnosti. Međutim, krizni fond koji može pokriti dvanaest mjeseci troškova poslovanja, po Glavašu, djeluje pretjerano, pogotovo ako se u obzir uzme današnje okružje u kojem godišnje stope inflacije dosežu dvoznamenkaste vrijednosti. U takvu okružju novac na računu zapravo stvara znatan gubitak vrijednosti koja se mogla usmjeriti u razvoj ili nabavu energetski učinkovitije i produktivnije opreme, što bi stvorilo priliku za stvaranje dodatne vrijednosti, odnosno povrata uloženoga.
Naravno, u Lideru ništa ne tvrdimo niti zaključujemo bez primjera, a koliki krizni fond odnosno kolike rezerve keša domaće kompanije imaju za crne dane, pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju našeg poslovnog tjednika.