Sudeći prema gužvi koja je zadnjeg svibanjskog vikenda vladala u popularnom Safari baru na rtu Kamenjak na jugu Istre, počela je još jedna odlična turistička sezona. Red za porciju ćevapčića ili srdelica na žaru mogao se usporediti s gužvom u kolovozu. Sudeći prema najčešće korištenom jeziku – njemačkom (hrvatski se i nije čuo), ti turisti nisu pročitali u Deutsche Welle da je Hrvatska njemačkim turistima skuplja od Turske, Grčke, Portugala i Španjolske (ili ih za to nije briga).
Njemački zavod za statistiku Destatis usporedio je troškove gastronomskih usluga i hotelskog smještaja u europskim zemljama da bi ustanovio gdje je najjeftinije ljetovanje. Izračunao je da je ljetovanje u Turskoj 56 posto jeftinije nego u Njemačkoj, a u Švicarskoj čak 61 posto skuplje. Sudeći prema tekstu nekoliko stranica dalje, koji govori o Njemačkoj kao novom europskom bolesniku, prehladu najjače europske ekonomije osjetit će svi partneri, pa i turističke destinacije.
Hrvatska 89 posto skuplja od Turske
Destatisovi cjenovni odnosi ne vrijede samo za Nijemce. Turističke usluge u Švicarskoj za sve su skuplje gotovo četiri puta nego u Turskoj gdje novac, dakle, najviše vrijedi. Ono što ćete ondje platiti 1000 eura, u Švicarskoj će stajati 3659 eura. Prema uzoru na ‘Big Mac indeks‘ uveli smo ‘turski turistički indeks‘, zasnovan na trošku od 1000 eura u toj državi. Uslugu s tom cijenom iz nekog turskog ljetovališta u Grčkoj platili biste 1795 eura, u Španjolskoj 1864 eura, u Hrvatskoj 1886 eura…
Pritom treba reći da naš novi turistički indeks u dobroj mjeri korelira s Big Macom, koji je među odabranim državama najjeftiniji u Turskoj (2,69 dolara), a najviše stoji u turistički najskupljoj Švicarskoj (6,71 dolar). Jedina bitna razlika je u tome što većina država eurozone ima jedinstveni Big Mac indeks – 4,77 dolara.
Taj se aktualni pokazatelj zasniva na cijeni iz siječnja od 3,69 dolara (3,45 eura). Danas su cijene više, a i Big Mac ne stoji u cijeloj Hrvatskoj jednako. U Zagrebu je četiri eura, a u Vukovoj Gorici 4,50 eura, odnosno 4,25 dolara, što je blizu unificirane cijene za eurozonu. Slična logika vrijedi i za turističke destinacije. Sedam dana oko Karlobaga u objektu s četiri zvjezdice može se bukirati za manje od tisuću eura po osobi, usporedivi smještaj još je jeftiniji u Slavoniji, ali u Dubrovniku se za istu kategoriju u isto vrijeme plaća i više od 4000 eura. Još drastičnije razlike mogle bi se otkriti u usporedbi mjestašca oko Marseillea s mondenim Saint-Tropezom.
E, sad je pravo pitanje što je tu podcijenjeno ili precijenjeno, na koje nema odgovora, odnosno daje ga samo tržište. Ako će hoteli oko Karlobaga biti prazni, cijene će se još spuštati, a ako će Dubrovnik i ovog ljeta biti rasprodan, hotelijeri će biti blesavi ne dignu li cijene. No, tu dolazimo do druge strane medalje. Ni duž jadranske obale ne žive svi od turizma, ali plaćaju skuplje hamburgere, kruh, mlijeko, meso, komunalne pristojbe… Teško si mogu priuštiti i kavu na dubrovačkom Stradunu ili hvarskoj Pjaci.
Žrtve turističkog terora
Problem nema samo domicilno neturističko stanovništvo. Nedavno smo u Puli slušali svakodnevnu jadikovku poduzetnika koji su sve veće žrtve svojevrsnog turističkog terora. Cijene zemljišta toliko su skočile da je teško razmišljati o razvoju postojećih proizvodnih projekata ili pokretanju novih; osim ako nije riječ o turističkoj namjeni. Sve je podređeno Njegovom Veličanstvu Gostu, kojem smetaju i kokodakanje kokoši i buka traktora ranom zorom u vinogradu, pa lokalne vlasti zabranjuju i kokoši i traktore. A nove vile koje niču u unutrašnjosti ne mogu se zamisliti bez bazena – u jednom mjestašcu od 1300 stanovnika ima ih već više od 300, što je gustoća skoro kao na Beverly Hillsu.
No, infrastruktura to ne podnosi, pa kad se napune bazeni, u vodovodu nema dovoljno pritiska za navodnjavanje, a kompresor ne može raditi zbog nestabilnog napona u električnoj mreži. Prava je šteta što vode još ima dovoljno za bazene i što struja ne prekida rad klima-uređaja, hladnjaka, ledomata, televizora, kompjutera i svih drugih gadgeta koje turisti donose sa sobom. Odmah bi se pronašla i vodovodna i elektroenergetska rješenja.
No, da se vratim turističkom indeksu. Navijam za hotelijere – da dižu cijene smještaja – i za ugostitelje – da ‘deru‘ cijenama ribe, pašte, kave, rakije i vina… To je jedina varijanta da nadoknadimo zabrinjavajući deficit proizvodnje uz obalu. Moglo bi se i turizam, kad mu već tako dobro ide, dodatno oporezovati, a rijetki industrijalci trebali bi primati subvencije od središnje i lokalne države. Zauzvrat, mogli bi, primjerice, na području pulskog Uljanika organizirati komercijalne obilaske: ‘Ovdje je nekad bilo jedno od najvećih brodogradilišta na Jadranu‘. A možda bi se znatiželjnim turistima mogle uvaliti i radionice za zavarivanje. Ionako na plažama već nema mjesta za sve u isto vrijeme.