Na krilima jedne od najbržih stopa rasta BDP-a u EU (s 2,8 posto u trećem tromjesečju Hrvatska je bila najbolja među 23 članice za koje je Eurostat izmjerio rast) Vlada je skrojila prekomjerno izdašan državni proračun u kojemu će samo masa plaća u idućoj godini porasti nevjerojatnih 32 posto.
Doduše, većina se analitičarskih prognoza vrti oko tri posto rasta u cijeloj 2024., (eurozona će rasti mršavih 0,8 posto), što je više od ovogodišnjih očekivanih oko 2,5 posto i to bi moglo opravdati djelić optimizma oko rasta rashoda u izbornoj godini. No, za ozbiljniju konvergenciju i brže dostizanje ne samo prosjeka Unije nego i usporedivih srednjoeuropskih članica koje su nam nekada gledale u leđa potrebno je mnogo više.
Kristijan Kotarski sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti izračunao je kako bi nam za konvergenciju prema realnom BDP-u po stanovniku na razini EU treba godišnja stopa rasta od četiri posto tijekom 30 godina dok u isto vrijeme ostatak država članica u prosjeku ne bi smio rasti brže od dva posto. Stoga zaključuje da nama trenutno ne ide toliko spektakularno koliko većini drugih država EU ide loše.
Dakle, i uz rast brži od sadašnjega trebalo bi nam 30 godina da sustignemo prosjek standarda Unije. A koliko uopće možemo rasti s obzirom na potencijale i strukturu ekonomije? Nekada, prije one prošle financijske krize, ekonomisti su računali s potencijalom rasta od četiri posto, no nakon 2008. taj se potencijal ispuhao na manje od jedan posto! Kako stojimo danas?
Izgubljena razvojna bitka
Karlo Vujeva sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta kaže kako hrvatski BDP vjerojatno može rasti više od tri posto, čak i sa sadašnjom strukturom ekonomije. Može li to biti zdravi, održivi, dugoročni rast, pa i društveno pravedan, posve je drugo pitanje.
- Europa, točnije europodručje, iskusila je ‘izgubljeno desetljeće‘ nakon Velike financijske krize. Čak i ako se zanemare politički problemi u suvremenosti, Europa se suočava s vlastitom sekularnom stagnacijom, demografskim izazovima i prijetećim kolapsom mirovinskih sustava. Također kaska u inovacijama, razvoju, rastu i geopolitičkom pozicioniranju za svojim konkurentima. Samo naslijeđena razina ekonomske aktivnosti i postignuća iz tzv. ‘zlatnog doba kapitalizma‘ i dalje je drži pri vrhu. U takvom okruženju Hrvatska svejedno nije uspjela konvergirati prema ostatku EU. Štoviše, osim nekih neposrednih susjednih zemalja, Hrvatska je jedna od ekonomski najneuspješnijih zemalja tranzicijskoga razdoblja, pri čemu je razvojna bitka pogotovo izgubljena u usporedbi, s primjerice, Poljskom ili Češkom.
Stagnacija hrvatske ekonomije zapravo traje od kraja 1970.-ih do sredine 2010.-ih, pri čemu se najviše ističu hiper inflatorno predratno i ratno razdoblje te frustrirajuće duboka i dugačka recesija nakon prelijevanja financijske krize i općeg makroekonomskog nesnalaženja od 2009. do 2015. Imajući to na umu, Hrvatska je u svojem okruženju nešto kao Europa globalno, samo u malome: komfor nasljedstva relativno visoke razine životnoga standarda, unatoč deindustrijalizaciji i dugotrajnoj stagnaciji.
Ipak, u Hrvatskoj postoji realan i opipljiv rast BDP-a u posljednjih nekoliko godina, uglavnom pogonjen EU fondovima, poreznim olakšicama, snažnim turizmom i doznakama iz inozemstva. To ne znači da s ovakvim modelom Hrvatska ne može rasti; posljednjih nekoliko godina dokaz je za suprotno. Međutim, rast BDP-a ne može sam po sebi riješiti pitanje raspodjele dohotka i jednakosti prilika. Pritom nije riječ o klasičnim obrascima konflikta između rada i kapitala, jasno je kako je u Hrvatskoj takva podjela u velikoj mjeri promašena. Ipak, moguće je argumentirati da postoje pobjednici i gubitnici tranzicije sa sve manjim meritokratskim predznakom, a sve većim ponderom na zatečene privilegije, pozicije, imovinu, veze, pa čak i geografske lokacije. Zagreb i obala s jedne strane, Slavonija, Lika ili Banija s druge čine se nikad udaljenijima. Imajući to na umu, danas je hrvatska ekonomija čudan oksimoron sunčane porezne oaze sitnoga kapitala s relativno skupim javnim sektorom i nesvakidašnje toksičnom simbiozom između nositelja zajedničke klijentelističke mreže javnog i privatnog.
Istovremeno, Hrvatska je mala otvorena ekonomija s tek nešto više od 1,5 milijuna zaposlenih u kojoj praktički ‘nitko‘ ne izvozi (tek oko 15 posto poduzeća zaista izvozi), ne računajući ‘izvoz‘ sunca i mora u srpnju i kolovozu. Ekonomija smo iznimno osjetljiva na vanjske šokove potražnje, s oligopolskim strukturama u najvažnijim industrijama, s rekordnim deficitima robne razmjene, s poreznim sustavom koji kažnjava rad i srednju klasu, a nagrađuje rentijerstvo i/ili mrtvi kapital. Također, ekonomija smo s minornim i slabo likvidnim tržištem kapitala, s bankarskim sektorom u dominantno inozemnom vlasništvu, koji dividende redovito šalje u inozemstvo na milansku i bečku burzu (dok istovremeno koči monetarnu transmisiju), bez jasnih lokomotiva razvoja u vidu odabranih klastera poduzeća ili simbiotskih industrija – tumači Vujeva.
Problem u strukturi rasta
Glavni ekonomist HUP-a Hrvoje Stojić kratko dodaje kako je naš potencijal u okvirima između 2,5 i 3 posto rasta (s trenutnom stopom rasta produktivnosti od mršavih dva do 2,5 posto i rastom plaća od 15 do čak 20 posto). No, poručuje kako nije sve samo u matematici i visini stope nego prije svega u strukturi rasta i to je dio priče koji u Hrvatskoj šepa već desetljećima. Iduće godine opet ćemo rasti na krilima osobne potrošnje, a inovacije, izvoz i produktivnost ostaju po strani.
Alen Kovač, direktor Sektora za ekonomska istraživanja Erste banke dodaje kako trenutačne procjene sugeriraju da je potencijalna stopa rasta hrvatskoga gospodarstva oko, odnosno malo iznad razine od tri posto godišnje.
- U kontekstu konvergencije životnoga standarda, ostvarivanje spomenutih stopa rasta podržalo bi nastavak trenda postupnog približavanja prosjeku EU. Pogled u strukturu potencijalne stope rasta implicira potencijal u komponenti radne snage, prije svega kroz više stope participacije, konvergencije stope nezaposlenosti nižim stopama te priljevom strane radne snage. Također, zadržavanje potencijalne stope rasta na sadašnjim razinama ili eventualni dodatni rast zahtjeva i znatan doprinos komponente koja obuhvaća tehnološki napredak, efikasnost interakcije rada i kapitala, što opet stavlja fokus na strukturne reforme, efikasnost investicija, kvalitetu ljudskoga kapitala, odnosno obrazovanje – kratko poručuje Kovač.
Je li moguće drugačije? Dakle, je li moguće ubrzanje konvergencije kroz preusmjeravanje resursa u sektore s višom dodanom vrijednosti? Vujeva kaže kako je to u teoriji moguće.
- Hrvatska je mala, relativno obrazovana ekonomija veličine jedne prosječne metropole, s konkurentnom radnom snagom u neposrednoj blizini visokorazvijenoga zajedničkog tržišta, posljedično i potencijalno izrazito dinamična. U praksi je to naravno vrlo teško. Za takvo što potrebna je prije svega značajna politička volja za sustavnom transformacijom koja bi označila ‘big push‘ u pametnu, nearshoring reindustrijalizaciju, oživljavanje ili pokretanje sektora s visokom dodanom vrijednošću i posljedično pomicanje putanje rasta na stopu višu od pet posto, uz stimulaciju (a ne sadašnju destimulaciju) visoko školovanoga radnog kadra. Sve to podrazumijeva rizik, pokušaje i (sigurno poneke) pogreške, a nositeljima ekonomskih politika to je vjerojatno manje racionalno od dosadašnjeg sigurnijeg održavanja statusa quo, uz poneku regresivnu poraznu olakšicu na osobnu potrošnju – zaključuje Vujeva.
Dakle, uz naslijeđenu i zadržanu strukturu gospodarstva, i to uz značajan vjetar u leđa i koji puše iz EU fondova, potencijal se hrvatskoga rasta vrti oko (za nas malenih) tri posto. Što će se tek dogoditi jednom kada se ispušu europske ‘donacije‘, a to će biti već krajem ovoga desetljeća, nije teško zaključiti. Jaz se neće zatvarati, upravo suprotno. Osim ako neka osviještena politička ekipa jednom ne odluči žrtvovati izborne glasove.