21. ožujak 2020.

Ksenija Puškarić: Bez cenzure - Kako zaista izgleda ‘rad od kuće‘!

Rad od kuće   

Jako mi je teško koncentrirati se na pisanje ovih redaka, a radim od doma. Kad gledam po društvenim mrežama romantizirane fotografije s hashtagom #radimoddoma, gdje je sve uredno u tom kućnom radnom kutku, kao da neki od vas žive u Ikeinom katalogu, a radite uz kavicu i pogled na Sljeme ili neku drugu zanimljivu, zelenu oazu, dok vam se mazne mace i slatki psići motaju oko nogu, a vjerojatno i slušate neku dobru mjuzu, ne mogu se oteti dojmu da je u ovoj krizi moje 'radno mjesto' drugačije.

U trenutku dok ovo pišem ne mogu upaliti muziku jer moja školarka upravo sluša lekcije za 2. razred osnovne škole o množenju s brojem 3. Kakofoniju stvara crtić kojeg istodobno na tabletu pušta dvogodišnjak. I to Vatrogasac Sam, iznova i iznova i iznova, jer je to jedini crtić kojeg voli. Budem li u prilici, prebit ću onog neodgojenog Normana koji stalno upada u nevolje i kojeg cijeli Pontypandy mora izvlačiti iz gabule. Moj 6-godišnjak se upravo duri u svojoj i sekinoj sobi i slaže legiće uz vibrirajući plač 'jer on nikad ne može gledat svoje crtiće'. Istodobno, muž kuha na metar od mene dok s kolegama na Skypu pokušava stvoriti dojam da je i za banku u kojoj on radi ovo skroz normalan radni dan. Bilo je zabavno kad sam mu jučer samo u grudnjaku uletila u kadar...

---   

Dok pišem ovaj tekst, suđe od doručka nije pospremljeno i ja se ustvari osjećam trenutno kao grozna majka jer niti jedno dijete nije zadovoljno što nema dovoljno pažnje od mene. Niti smiju van koliko žele, niti ih ova majka pušta na igralište i u park, koji je do jučer bio pun djece i roditelja, niti se smiju igrati s prijateljima, niti smiju raditi ono što oni hoće.

Nije sretan ni moj suprug, on ipak ima malo tradicionalnije životne stavove i ovo 'novo normalno' za njega s kuhačom dok programira nekakve platomate nije baš po njegovoj volji, ali ne prigovara toliko koliko sam mislila da hoće. Dok pišem ove retke nije nikako sretan ni moj urednik, jer uvijek može bolje i uvijek može više i doista može i treba i evo, zato i ja sad ustvari radim od kuće.

U mom radnom kutku je i usisavač, ne zato što sam revna domaćica pa između tekstova i suđa rješavam nakupljenu prašinu u stanu, već moj najmlađi ima temperaturu i nos mu je začepljen. Toliko između mog pisanja tekstova i razgovora i mailova o ozbiljnim temama s ozbiljnim poslovnim ljudima urla dok mu usisavam šmrkljiće iz nosa, da me nerijetko strah da će to urlanje prvi susjedi, pogotovo sad dok nam je otvoren svaki prozor, protumačiti krivo. Susjed ispod svako toliko uzme metlu, pa snažno udari u strop - jer ipak u ovom našem novozagrebačkom Mordoru od 60 kvadrata s nas pet na 15. katu treba ponekad i skočit s kauča i snažno sletit na pod. Dobro, ne svi, samo oni do 25 kilograma.

Tako dok mi neki iz Lidera pričamo s vama o koronavirusu i kako utječe na vaše poslovanje ili o nekim drugim uobičajenim temama, jer 'business as usual' mora ići dalje, makar i kao privid, ne zamjerite ako u pozadini čujete 'Mama, ja sam kakao!'.