20. studeni 2019.

Danko Sučević: Zašto se nitko ne buni što je Vlada odustala od smanjenja PDV-a?

Svi šute na kršenje predizbornog obećanja: i koalicijski partneri, i oporba, i mediji, i sindikati, i Crkva, i branitelji, i Predsjednica i njezini konkurenti. Ni jedna od tih inače glasnih lobističkih skupina ništa ne dobiva smanjenjem stope PDV-a. Niži PDV odgovara samo gospodarstvu i razvoju

Vlada je definitivno odustala od svoga predizbornog obećanja o smanjenju PDV-a za jedan posto. I nitko se zbog toga ne buni. Ni koalicijski partneri, ni oporba, ni mediji, ni sindikati, ni Crkva, ni branitelji, ni Predsjednica ni njezini konkurenti. Baš nitko od inače glasnih komentatora svega i svačega. Po svemu sudeći, ta se ideja sviđa svima. Svi žele da nam je PDV jedan od najviših na svijetu. Višu stopu PDV-a imaju samo Argentina i Mađarska, a istu Danska, Švedska i Norveška.

Prema udjelu PDV-a u BDP-u Hrvatska drži prvo mjesto u Europi, a prema udjelu oporezivanja dohotka zadnje. Da je to dobra politika, vjerojatno bismo prestizali zemlje ispred sebe. Ne bi nam se događalo da nas je Rumunjska već prestigla, a približava nam se i Bugarska. Nešto očito nije dobro u politici oporezivanja koju slijedimo. Pa kako to da se nitko ne buni?

Hrvati ne vjeruju u tržište

Nitko se ne buni, naravno, zato što nitko od navedenih lobističkih skupina ništa ne dobiva smanjenjem stope PDV-a. Niži PDV odgovara gospodarstvu, odgovara rastu, napretku, inovacijama, investicijama i općenito budućnosti. Poslovni subjekti svojim radom kreiraju novu vrijednost koju onda dijele među radnicima, tvrtkom i državom.

U Hrvatskoj tvrtki ostaje od tri do pet posto novostvorene vrijednosti, radnicima oko 45 posto, a država uzima 50 posto. Državni dio sastoji se od poreza, doprinosa i drugih davanja, a među njima je najveći upravo PDV, na koji otpada punih dvadeset posto. Ako se PDV smanji, jasno je da će u prvom koraku razlika ići u korist tvrtke. Menadžment tada može odlučiti hoće li oslobođeni novac iskoristiti za smanjenje cijena, računajući na to da će tako povećati prodaju, ili za povećanje plaća, čime će privući nove radnike i povećati motivaciju, ili za ulaganje u nove tehnologije, ili nove poslovne pothvate, ili za povećanje ulaganja u marketing ili za isplatu dobiti vlasnicima. I tu dolazimo do glavnog pitanja koje žulja današnje hrvatske etatiste.

Oni su, naime, sigurni da će odluka biti da se poveća isplata dobiti vlasnicima. Za to ne postoje nikakvi dokazi i nikada se nije dogodilo. Svi podaci dostupni iz financijskih izvješća pokazuju da se relativno mali dio dobiti isplaćuje, a mnogo veći zadržava u tvrtkama i upotrebljava za neki od ciljeva koje sam naveo. Takve odluke menadžeri ne donose iz nekog altruizma, nego iz želje da im tvrtka raste i napreduje. Rast i napredak povećava dobit u budućnosti i tvrtkinu vrijednost.

Čini se da Hrvati jednostavno ne vjeruju u tržište!

Hrvatski birači, a onda i političke stranke, ne vjeruju da tržišna utakmica omogućuje najbolje rezultate za društvo. Ne vjeruju da su viša kvaliteta, niža cijena, napredak i viši standard upravo rezultati procesa u kojem dobri opstaju, a loši propadaju. Iako su gotovo sve zemlje visokog standarda slobodna tržišna gospodarstva. Iako su gotovo sve proizvode koje kupuju, vole i cijene proizvele privatne tvrtke na tržišnim gospodarstvima. Iako gotovo sve usluge u kojima uživaju pružaju privatne tvrtke. Umjesto toga vjerujemo da neka imaginarna država zna bolje upravljati našim novcem.

Da je za društvo bolje da se taj postotak PDV-a ostavi državi koja će onda odlučiti što će s njim nego da se pusti u gospodarstvo u kojem će onda o tome odlučivati tvrtke koje su već svojim preživljavanjem dokazale da znaju upravljati i stvarati novu vrijednost za društvo. Potajno se nadamo kako će država odlučiti da će dio tog novca dati upravo nama! Da će povećati plaće upravo našoj struci, da će smanjiti poreze upravo našem gradu, da će dati poticaje upravo našoj djelatnosti ili našoj generaciji, da će financirati upravo našu udrugu ili naš projekt. Samo ne znam kako nam onda ne smeta kad se to ne dogodi, kad taj novac ode u Uljanik, Petrokemiju, 'Đuro Đaković', fontane, stadion, plaće neradnika, bogaćenje ljudi koji nikad nisu bili izloženi tržištu, mito i korupciju.

Ortački kapitalizam

Nažalost, postoji i tamna strana tržišta, a upravo je ona formirala naša stajališta. Kad su šezdeset posto gospodarstva i gotovo sve institucije pod izravnom ili neizravnom kontrolom države odnosno političara i kad se korupcija odgovarajuće ne kažnjava, tada je plodno tlo za razvijanje ortačkoga kapitalizma. Teško je objektivno utvrditi koliki je stupanj takve distorzije tržišnih mehanizama u Hrvatskoj, ali općenito je percepcija da je velik. To potiče stajalište da je, zapravo, svejedno gdje će završiti ta kuna novostvorene vrijednosti, pa je onda bolje da bude kod države, gdje imamo barem nekakvu kontrolu, nego kod ortaka, gdje nemamo nikakvu kontrolu.